Piše: Nino Romić
Prvi predsjednik Ruske Federacije, Boris Nikolajevič Jeljcin, ostavio je iza sebe složeno nasljedstvo, koje i dan-danas dijeli mišljenja. Za sovjetske tvrdolinijaše, on je rušitelj Sovjetskog Saveza, dok je za ruske nacionaliste podrivač i glavna osoba odgovorna za slabost Rusije u devedesetim godinama prošlog vijeka. S druge strane, za neke osobe Jeljcinove godine na vlasti predstavljaju kratku epohu slobodnijeg i otvorenijeg društva, smještenu u malenom vremenskog okviru između kolapsa komunizma i uspona lično izabranog nasljednika – Vladimira Vladimiroviča Putina.
Putinovi svjedoci, film Vitalija Manskog, započinje sa razrješenjem krize u najvišim krugovima ruske politike u kasnim devedesetima, sa takozvanim „Novogodišnjim obraćanjem“, u kojem se Boris Jeljcin obratio ruskoj javnosti sa saopćenjem da podnosi ostavku i da dekretom prenosi ovlasti položaja predsjednika Ruske Federacije Vladimiru Putinu. Prijenos vlasti, Manski je zabilježio u trenutku dešavanja, prije dvadeset i jednu godinu, ispravno sluteći da je posrijedi historijski događaj. Reakcija Manskog i njegove porodice potom služi kao odskočna daska filmu u istraživanju ovog trenutka u historiji.
Manski potom započinje prepričavati dešavanja koja su ga dovela u izravan kontakt sa Putinom, a njegova naracija Putinovim svjedocima daje anegdotalni i prilično intiman autorski prizvuk. S time na umu, film je spoj historiografskog i ličnog osvrta na sva zbivanja u Rusiji pratila ili prethodila primopredaji vlasti između dva ruska predsjednika u obliku jednog dokumentarnoga eseja. Film ne prati Putinov uspon sasvim linearno, pošto je naracija filma ipak anegdotalne naravi. Umjesto toga, Manski skače naprijed-nazad između dešavanja, pojašnjavajući neke detalje kada je to potrebno. Dalje, film dokumentuje i gledišta druge dvojice ruskih vođa, Putinova dva prethodnika Jeljcina i Gorbačova, koje na filmu spajaju predsjednički izbori koji će Putinu podariti i službeno mandat predsjednika Rusije.
Bez sumnje, najveće postignuće Putinovih svjedoka je rasvjetljivanje procesa kojim je Jeljcin odabrao svog nasljednika i kako je isti bio vođen od strane uskog kružoka osoba oko samog Jeljcina, uključujući i njegovu najbližu porodicu. Čekanje izbornih rezultata u porodičnoj rezidenciji Borisa Jeljcina time postaje središnji komad dokumentarne građe Putinovih svjedoka, a pozadina odluke u mnogočemu podsjeća na običaj rimskih careva koji su svoje nasljednike birali posvajanjem i tako osiguravali miran period tranzicije za državu po svojoj smrti.
Kritički nastrojeni gledateljima će možda zamjeriti skakanje između tri ključna događaja koje film prati, kao i subjektivan pristup istom koji prati anegdotalna naracija samog Vitalija Manskog, ali njegov dokumentarac je obavezno štivo za bilo koga ko se interesuje za ovo razdoblje u novijoj ruskoj historiji.
Putinovi svjedoci, zajedno sa svim ostalim naslovima koji su već debitirali na 3. AJB Doc Film Festivalu, ostat će dostupan gledateljima i virtuelnim posjetiteljima festivala do 16. septembra bez potrebe stvaranja naloga za pristupanje sadržaju.
