Piše: Sead Vegara

Pokušajte zamisliti film u jednom kontinuiranom kadru, bez reza... Zvuči zahtjevno, ali uz dovoljnu pripremu i zalaganje kompletne filmske ekipe, izvodivo je. Jedan od pionira, ako ne i prvi film „ispričan“ u jednom kadru jeste Rope (Konopac, 1948), majstora suspensa Alfreda Hitchcocka. Ali, Konopac je bio film koji je samo „izgledao“ kao da je snimljen u jednom kadru, a ustvari pomoću tzv. „maski“, zatamnjenja ili prelaza preko dijelova scenografije/namještaja, izgledao je kao da je jedan kontinuirani kadar. Deset segmenata radnje, tj. deset kadrova montiranih da izgledaju kao jedan kontinuirani kadar, činilo je Hitchcockovo ostvarenje, koje je sam reditelj okarakterisao kao „propali eksperiment“.

Dva Zlatna globusa

Stari majstor suspensa oprobao je tehniku još nekoliko puta, manje-više uspješno, ali sljedeći pokušaj filma u jednom kadru došao je iz Rusije, pod naslovom Russian Ark (Ruski kovčeg, 2002) reditelja Alexandera Sokurova. Ruski kovčeg je bio istinski u jednom kontinuirajućem kadru snimljen film, iz jednog jedinog kadra dugog – u trajanju – 87 minuta. Nakon Sokurovog malog remek-djela, meksički reditelj Alejandro González Iñárritu snima Birdmana (2014), film na tragu Hitchcockovog  „eksperimenta“, koji će „pomesti“ Oscare (pored tri kipića za Najbolji film, scenarij i režiju, direktor fotografije Emmanuel Lubezki je nagrađen Oscarom). U umjetnosti pričanja filmske priče u jednom kadru okušao se 2015. njemački reditelj Sebastian Schipper sa kriminalističkom dramom pod naslovom Victoria i to dosta uspješno; publika je ponovno kao u slučaju Birdmana hrlila u kina, a kritičari bili naklonjeni.

Najnoviji pokušaj filma u jednom kadru jeste ratni ep 1917 Britanca Sama Mendesa, nagrađen sa dva Zlatna globusa, za najbolji film u kategoriji drame i naboljeg reditelja. Mendes je napisao scenarij u saradnji sa škotskom scenaristicom Krysty Wilson-Cairns (TV serija Penny Dreadful), a prema pričama svog djeda, Alfreda Mendesa, koje mu je on pripovijedao kao klincu, o njegovim doživljajima tokom Prvog svjetskog rata. Reditelj Mendes je uobličio sjećanja djeda u priču o dvojici britanskih vojnika na sjeveru Francuske, koji dobijaju zadatak da prenesu poruku preko prvih linija, ničije zemlje, duboko i preko neprijateljske teritorije, i opozovu napad britanskih trupa na Nijemce, kojim će spriječiti pogibiju preko 1.600 duša.

Hrabrost i strah

Dva vojnika, Tom Blake (Dean-Charles Chapman) i William Schofield (George MacKay), nakon što dobiju naređenja od generala Erinmorea (Colin Firth) da prenesu poruku o prekidu napada, hitro napreduju kroz rovove prema prvim linijama fronta vođeni hrabrošću i strahom u jednom pomiješanom osjećaju. Još više vođeni time što se Tomov brat Joseph (Richard Madden) nalazi među britanskim trupama na čelu sa pukovnikom Mackenziejem (Benedict Cumberbatch) čiji napad treba da opozovu. Dvojac će na svom putu kroz ničiju zemlju i dijelom kroz neprijateljeske rovove susretati sa rapadajućim mrtvim tijelima vojnika, leševima konja, pacovima velikim kao mačke, blatom, bodljikavom žicom, posječenim probeharalim drvećem trešanja, borbom aviona u zraku, koja će dovesti do smrti jednog od njih dvojice. Tom neće preživjeti napad njemačkog pilota kojeg su izvukli iz zapaljenog aviona, dok će William nakon što prežali smrt svog kolege nastaviti sa misijom i u konačnici uspjeti prenijeti naredbu, opozvati napad, te pronaći Tomovog brata Josepha živog i zdravog.

Tenički aspekti

U gotovo svim mogućim filmskim tehničkim aspektima Mendesov ratni ep 1917 briljira. Počevši od same ideje da se priča ispriča u jednom kontinuiranom kadru, baš po principu prvog pravog filma u jednom kadru – Hitchcochovog Konopca, u isto 10 segmenata, ili sa 10 „maski“ za kadrove, da bi filmska priča djelovala kao da se događa u realnom vremenu. Takvu majstoriju Mendes je izveo u kooperaciji sa veteranom, direktorom fotografije, i oskarovcem Rogerom Deakinsom (Blade Runner 2049, 2017) čiji je rad za kamerom prepoznatljiv i maestralan do te mjere da će vam se ako se zaista ne potrudite i ne obratiti pažnju učiniti kako je 1917 snimljena u jednom kadru. Deakinsova kamera uspjeva da pronađe mnogobrojne inventivne i potentne kompozicije u svojevrsnom jednom kadru čije je osvetljenje nevjerovatno atmosferično; jednostavno i postepeno prati s leđa, s prijeda, sa strane i odozdo, mijenjajući ugao po potrebi i „klizeći“, po blatu rovova, provlačeći se između bodljkave žice, ili ruinama grada, savršeno uhodana i tempirana da isprati glumačku igru, svakog glumca ponaosob. Reditelj Mendes, vođen idejom jednog od najvećih američkih i svijetskih reditelja Johna Hustona (Čovjek koji je htio biti kralj, 1975), kako je u filmu najvažnija raspodjela uloga, za 1917, za dvojicu glavnih junaka izabrao slabo poznate Dean-Charlesa Chapmana i George MacKayjea, dok je provjerenim glumačkim asovima poput Benedicta Cumberbatcha i Colina Firtha dodijelio sporedne, ali važne  uloge.

George MacKay kao vojnik William Schofield

Siromašni scenarij

Osjećaj i utisak, dvojice običnih vojnika, koji se ni po čemu ne razlikuju od stotina ostalih, ali imaju „ono nešto“ što ih ipak izdvaja od ostalih, Chapman i MacKay, savršeno odaju svojom glumačkom igrom. Uvjerljivi u svom performansu, uz jedino što baš i nije na nivou ostalih segmenata filma – scenariju, dvojica glumaca uspjevaju da donekle izdignu iz, prema nekim mjerilima, „siromašnog“ scenarija. U biti, sama priča filma ima nekoliko nevjerovatnih dionica i suptilno je podstavljena sitnicama koje odaju „životnost“ i ideju filma. Takve sitnice su Tomovo prisjećanje smiješnih anegdota kojima bodri kolegu (i sebe), ili momenti sa Williamom i Francuskinjom sa bebom.

Mendes režira „hirurškom“ preciznošću pokušaje probijanja prema prvim linijama, izrazito je vidljiva njegova posvećenost karakterima likova, dok muzička podloga kompozitora Thomasa Newmana odaje osjećaj ogromne važnosti misije sa svakom svojom notom. Još jedan oskarovac, montažer Lee Smith (Dunkirk, 2017) četiri puta probrano koristi „momente mraka“ u filmu (i još pet puta preko dijelova scenografije) da bi napravio nevidljivi rez, dok zadnji peti put to iskoristi u sceni u kojoj William padne u nesvjest, nakon što se sukobi sa njemačkim vojnikom.

Tehničke majstorije

Koliko god Mendesov rediteljski rad, sa svim pratećim elementima u snimanju filma, ostavlja pečat pjesničke osjećajnosti u smislu zadivljujuće režije i tehničke majstorije, isto toliko ga uzdiže do nevjerovatnog i impresivnog kinematografskog ostvarenja. Među rediteljima koji su obradili Prvi svjetski rat na filmu, pored velikana Lewisa Milestona (All Quiet on the Western Front,1930) Stanleyja Kubricka (Paths of Glory, 1957), Petera Weira (Gallipoli, 1981) i Stevena Spielberga (War Horse, 2011) Mendesov unos u naslove o Velikom ratu ostaće zapamćen kao jedan od najoriginalnijih.

Objavljeno na portalu Al Jazeera Balkans