Priredio: Mirza Skenderagić
„Penélope Cruz pripada mediteranskoj školi glume, stilu koji karakterizira tjelesnost, hrabrost, besramnost, neuredna kosa, velikodušni dekolte i vikanje kao prirodan oblik komunikacije“, rekao je svojevremeno Pedro Almodóvar o glumici čiji talenat možda nije prvi otkrio, ali ga jeste razvio i pretvorio u najpoznatiji španski glumački izraz.
Španska Sophija Loren i jedna od najuspješnijih nacionalnih glumica, koja je uprkos igranju uloga i izvan Španije i na engleskom jeziku, zadržala je svoj prepoznatljiv glumački stil o kojemu je Almodóvar govorio.
Penélope Cruz je rođena u gradiću Alkobendasu, u pokrajini Madrid, 1974. godine, od majke frizerke i oca automehaničara. Kao djevojčica nije sanjala o glumi već se željela baviti baletom kojem se i aktivno posvetila punih sedam godina. Za glumu se prvi put zainteresovala kada je imala 15 godina i to upravo zbog jednog filma Pedra Almodóvara. Ipak, njena karijera nije počela tako jednostavno, te je nakon nekoliko odbijanja, svoju prvu zapaženiju ulogu ostvarila u jednoj francuskoj erotskoj TV seriji Serie Rose, u kojoj je pojavila potpuno naga. To je svakako bio znak da će tjelesnost i seksipilnost biti važni elementi glumačkog izražaja ove glumice, ali svakako ne i najvažniji.
Svoju prvu ulogu na filmu, a ujedno i prvu naslovnu, dobila je 1992. godine u komediji Šunka, šunka, reditelja Bigasa Lune, koji je nagrađen Srebrenim lavom na festivalu u Veneciji, a koji će poslužiti i kao ogledalo prepoznatljivog kolorita španske kinematografije i svakako osebujne glume nabijene seksipilom, pojačanom dramatičnošću, neobičnom veselošću, ali i tugom u očima koje su gotovo uvijek ispunjene suzama. Lunino ostvarenje prati melodramatičnu priču o ljubavnom trouglu u kojem ne nalaze Hoze Luis kao izvršni direktor fabrike donjeg veša koja je u vlasništvu njegovih roditelja, njegova radnica i trudna djevojka Silvia (Cruz) i Raul kojeg Hozeova majka unajmi kako bi on zaveo Silviu, djevojku iz nižeg staleža i odveo je od njenog sina.
Odmah nakon premijere filma, kritičari su hvalili njenu glumu i način igre poredili sa onim mlade Sophije Loren, a uslijedila je i prva nominacija za glumačko priznanje i to za nagradu Goja za najbolju glavnu žensku ulogu. Uslijedilaje uloga u filmu Zlatna vremena Fernanda Truebae, koji je osvojio Oscara za najboji strani film što je svakako u mnogome utjecalo na razvoj njene karijere, zatim naslovima, Buntovnice, Živo meso, gdje je prvi put sarađivala sa Almodóvarom i drugi put sa Javierom Bardemom, Otvori oči reditelja Alejandra Amenábara, koji je postao filmski hit u svijetu te uskoro dobio i „američku verziju“ naslova Nebo boje vanilije.
Penélopeje veliku pažnju evropske publike privukla ulogom u filmu Djevojka tvojih snova, za koju je bila nominovana za Evropsku filmsku nagradu za najbolju glumicu, ali i za koju je dobila svoju prvu nagradu Goja. Filmski hit koji je Španiji donio novog Oscara, a Penélopi i definitivno priznanje svjetske kritike jeste Almodóvarovo autorsko remek-djelo Sve o mojoj majci. Riječ je o ostvarenju koje je Almodóvara predstavilo u znatno mirnijem i zrelijem izdanju, a u kojem očekivano preovladavaju naglašena emocionalnost, koloristička raskoš, estetika campa, te paleta raznovrsnih i živopisnih likova i njihovih suludih međuodnosa, među kojima je i lik časne sestre, požrtvovne Rose (Penélope) koja je specijalizirana za pomoć prostitutkama u nevolji.
Jednako kao što će ovaj film Almodóvara predstaviti i kao iznimno intimnog i promišljenog reditelja, tako će i za Cruz poslužiti kao dokaz da njena gluma nije samo i isključivo bazirana na tjelesnosti, već i na licu, sa suzdržanom emocijom i skrivenom tragedijom, ali sa jednakom životnošću i snagom kao u prethodnim ostvarenjima. Zbog ovoga filma, glumica je postala tražena s obje strane Atlantika i ponude su počele pljuštati, pa je tako uloge nizala u komediji Waking Up in Reno iz 2002, godinu kasnije u trileru Gothika, zatim u božićnom filmu Noel, akcijskoj pustolovini Sahara, animiranom filmu G-Force i naposlijetku u drami Devet. Ipak, najsupješnija uloga iz ovoga, „američkog“ perioda njene karijere, jeste ona u naslovu Bijeli prah Teda Demmea, u kojem je joj je partner bio Johnny Depp, a u kojem je igrala fatalnu i neurotičnu suprugu Georgea Junga, čovjeka koji je uspostavio američko kokainsko tržište.
Istovremeno, Penélope nezvanično postaje Almodóvarova „muza“ te ostvaruje jednu od svojih najvažnijih uloga u karijeri, onu u njegovom naslovu Vraćam se, za kojeg osvaja Zlatni globus i nominaciju za Oscara. Konačno i očekivano, 2008. godine, osvaja Oscara za ulogu u romantičnoj komediji Vicky Cristina Barcelona Woodyja Allena, utjelovljujući lik psihički nestabilne talentovane slikarice Marie Elene. Ona tako postaje prva španska glumica, koja je dobila Oscara i zvijezdu na holivudskom Šetalištu slavnih.
Uslijedit će nekoliko zaista pogrešno izabranih uloga, pretežno onih u holivudskim urnebesnim komedijama i blockbusterima, što će u mnogome ublažiti njen inostrani uspjeh, ali joj svakako nikada neće oduzeti titulu jedne od najvažnijih španskih glumica svih vremena.
„Kao žena, ona se očito promijenila kako je postala odrasla osoba. Ali, kao glumica, nije uopšte. On ima nešto sjajno u sebi, što je jako potrebno u žanru, komediji recimo, a što nije iskoristila onoliko koliko bi mogla. Ona ima vrlo posebnu kvalitetu za komediju i neku mješavinu komedije i drame. Možete je smjestiti u vrlo ekstremne situacije, u vrlo bolne situacije,a što je bol dublja i ljudskija, ona igra još bolje“, zaključuje Almodovar.
