Piše: Sead Vegara
Blues je tradicionalna muzika Afroamerikanaca nastala u delti Mississipija. Korijeni bluesa kao i korijeni svete i duhovne muzike su poprilično isti. Proizašli su iz ropstva i Afrike, a utemeljeni su dolaskom afričkih Crnaca na američki kontinent. Blues ima jednostavan ritam i strukturu oslonjen jednu stranu na duhovne stvari i pitanja vjere, nadu i vjerovanje u Boga, a drugom stranom na iskazivanje teške strane života i čežnju za boljim životom.
Omnibus od sedam filmova reditelja i producenta Martina Scorsesea režiran, pored Scorsesea, i od strane rediteljskih veličina poput Wima Wendersa i Clinta Eastwooda, njima svakako pridodajući i imena ostalih reditelja koji su radili na projektu, daje prikaz razvitka i utjecaja bluesa od najranijih zapisa iz 1920. pa do današnjih dana i moderne muzike. Scorsese smatra da čitava kultura pričanja priča putem muzike, u ovom slučaju blues, posjeduje emocionalnu zvučnost i temelj je američke muzike, jazza, soula, R&B (odnosi se na rytmh&blues a ne ono što danas nosi tu etiketu) i rock’n’rolla. A možda i posljednja istinski urođena američka umjetnička forma u kojoj po Wendersu ima više istine nego u svim knjigama i filmovima o Americi.
The Soul of a Man Wima Wendersa predstavlja najosobniji, a time i najbolji dokumentarac iz cijele serije. Ispričana je priča trojice rediteljevih omiljenih blues muzičara: Blind Willie Johnsona, Skipa Jamesa i J.B. Lenoira. Prvi od njih, Blind Willie Johnson, je narator filma (glas mu daje glumac Laurence Fishburne). Wenders je pristupio izradi dokumntarca na zanimljiv način snimajući fiktivne događaje koristeći glumce koji su utjelovili Johnsona i Skipa Jamesa. Pošto je Johnson prvi koji se pojavljuje u filmu pratimo njegovo geganje po ulici i sviranje gitare pred i u kući, uglavnom Blues iz kojeg izvire Johnsonov odnos prema Bogu, što sve pomalo vuče na gospel. Ali kako kažu da bluzeri ne sviraju gospel tako i za one koji sviraju gospel kažu da ne sviraju blues. Po njegovoj pjesmi ovaj dokumentarac je i dobio ime. Godine kada su smješteni ovi fiktivni snimci su kraj dvadesetih i početak tridesetih godina proteklog stoljeća. Skipa Jamesa predstavlja kao mladog 'bootlegera' koji je sasvim slučajno otkriven. Nakon što je dva puta snimao u studiju Skip, prvi put svirajući gitaru, a drugi put klavir, pokazujući veliki talenat za sviranje oba instrumenta, otišao je kući sa novcima u rukama umjesto dogovorenom provizijom od prodaje ploča. (Pjesma Skipa Jamesa „Devil Got My Woman“ je stekla kultni status još po samom objavljivanju, a filmskom svijetu je predstavljena u filmu Ghost World Terryja Zvigoffa; tada mlađahna Tora Birch se ''rezala'' na pomenutu pjesmu.) Ono što daje poseban čar snimljenim scenama sa glumcima (Blind Willie Johnsona glumi Chris Thomas King, a Skipa Jamesa Keith B. Brown) jeste način na koji su snimljene; u crno-bijeloj tehnici u stilu prvih filmskih zapisa. Na svaku od odglumljenih scena je nasnimljen originalni audio zapis, a poslije su snimljene izvedbe istih pjesama od strane muzičara poput Bonnie Raitt, Loua Reeda, Nicka Cavea, Lucinde Williams, Becka, T Bone Burnetta i Los Lobosa. Iz tridesetih se selimo direktno u šezdesete, sa arhivskim i do pojavljivanja ovog dokumentarca neobjavljivanim snimcima J.B. Lenoira koje je za potrebe njegovog predstavljanjima švedskoj publici snimio mladi bračni par.
Film The Soul of a Man je dijelom historija, a dijelom i Wendersovo lično hodočašće u svijet bluesa u kojem istražuje dramatične tenzije između svetog i profanog.
Ove pjesme mi mnogo znače. Osjećao sam da u njima ima više istine nego u bilo kojoj knjizi o Americi koju sam pročitao, ili u bilo kojem filmu koji sam ikad vidio. Pokušao sam da opišem, više u obliku pjesme nego dokumentarca, šta me je to toliko pogodilo u njihovim pjesmama i glasovima, kaže Wenders.
Što se tiče ostalih dokumentaraca, u Scorseseovom Feel Like Going Home blues gitarista Cory Harris putuje iz Amerike u Mali istražujući sličnosti u muzici koja je nastala u delti Misissippija a vuče korijene iz Afrike. Dokumentarac u svojih sat i 20 minuta sadrži i neke od arhivskih snimaka Muddyja Watersa, Johna Lee Hookera i Son Housea.
Road To Memphis Richarda Pearcea predstavlja B.B. Kinga, dok u Warming by the Devil’s Fire reditelj Charles Burnett priča o (svom) dječakovom prvom susretu sa bluesom. U filmu Godfathers and Sons pokušaj režisera Marca Levina da poveže veterane bluesa sa modernim hip-hop muzikantima, kao i sama ideja, je rezultirala do neke granice podnošljivim filmom. Mike Figgis, Red, White & Blues, predstavlja britansku blues scenu pedesetih godina prošlog stoljeća koja je preuzela, oblikovala i nastavila iskazivati poštovanje prema začetnicima bluesa, navodeći tadašnju američku publiku da obrati malo više pažnje na blues muzičare. Istražujući svoju strast za Piano Bluesom Clint Eastwood je koristeći se nađenim blagom rijetkih historijskih zapisa kao dodatkom intervjuima sa nekim od legendi kao što su Pinetop Perkins i Dave Brubeck napravio veoma zanimljiv i dopadljiv film.
Ako volite i slušate blues gledanje ovih dokumentaraca (nije preporučljivo sve u komadu, po jedan svako veče) pružiće vam veliko zadovoljstvo; čak i ako niste fan vrijedi ih pogledati. Svaki od sedam filmova sadrži, u prosjeku su trajanja od sat i 30 minuta, neke od rijetkih bog zna odakle iskopanih originalnih audio i video zapisa, što studijskih što koncertnih performansa, i velikih i malih blues majstora.
Kritičar (ime i prezime poznati autoru teksta) koji piše za engleski časopis Film Review je nanio veliku uvredu Scorseseu i ekipi zaključujući svoju recenziju konstatacijom da je The Blues: A Musical Journey čisti primjer pravljenja filmova isključivo za zadovoljavanje vlastitih hirova, uopšte nemajući osjećaja prema širim narodnim masama za koje i trebaju da se prave filmovi. Režiseri su svaki na svoj način, kroz ličnu prizmu pogleda na svijet bluesa, muziku i muzičare, snimili filmove dajući im tako lični pečat i čineći ih time pravim autorskim djelima.
Gledajući ove filmove i pišući o njima sjetio sam se odličnog filma velikog Waltera Hilla Crossroads u kojem je glumac Joe Seneca dao možda i najbolju definiciju bluesa:
Blues is nothing more than a good man feeling bad.
