Piše: Mirza Softić
Ljetos je na 20. Sarajevo Film Festivalu premijerno prikazan film Reket, koji potpisuje režiser i scenarista Admir Buljugić. Iako je prošlo već nekoliko mjeseci otkako je premijerno prikazan Reket, ovog filma se još rado sjećam, i to uglavnom kada čujem neku priču o reketiranju naših ugostitelja, privrednika i inih radnih ljudi. To je, barem u Bosni, nekako tabu tema sve ove godine, i pošten čovjek se nekad upita da li cijela zemlja plaća nekome reket, ili su to samo priče. Srećom, nikad nisam radio kao privatnik u našem gradu, pa nisam imao priliku osjetiti šta to znači i kako te stvari idu. Prije nego je upriličena premijera, pričalo se da je urađen uglavnom bez novaca, voljom dobrih ljudi, što glumaca, što onih koji su pomagali filmskoj ekipi. Međutim, dok gledate film, to se ne može primijetiti nijednog jedinog momenta, jer je Reket urađen majstorski, kao da se radi o potpuno profesionalnom projektu, u kojem su radili ljudi koji mnogo zarađuju.
Lijepo je bilo vidjeti neke nove face na našim filmskim platnima, i posebno je lijepo bilo uvidjeti da se film može napraviti i bez filmskog "nacionalnog ključa", u kojem uvijek igraju dva - tri glumca iz Hrvatske, isto toliko iz Srbije, poneki Slovenac itd. Ovo o čemu pričam se uglavnom zove koprodukcija i valjda je neminovna sudbina naslijeđa jugoslovenskog filma, jer ih drugačije ne bismo ni gledali, ali složićete se sigurno sa mnom da bi muslimansku nanu mnogo bolje odigrala Nada Đurevska nego Marija Köhn (uz svo poštovanje ovoj sjajnoj glumici), te da bi sarajevski mladi bračni par mnogo bolje odigrali ljudi iz Sarajeva. Ali koprodukcija vrti gdje burgija neće (vidi pod pojmom "Jasmila Žbanić i uvijek isti glumci"). Da ne bih bio pogrešno shvaćen, svaki film na našem jeziku smatram svojim.
Ali, vratimo se na Reket. Kao što rekoh, neustaljena i/ili relativno nova filmska lica, poput Irme Alimanović, Snežane Alić, Damira Kusture i ekipe nimalo ne zaostaju za onim koje stalno gledamo. Glumačka ekipa je sjajno uradila posao, a tome treba dodati već iskusnog Adnana Haskovića i Edhema Husića, koje smo imali priliku gledati i ranije, Haskovića u Twice Born sa Penelope Cruz, a Husića u filmovima Sevdah za Karima i Ja sam iz Krajine. Pored spomenutih, sjajan posao su uradili i Mirela Lambić, iskusni Izo Bajrović i Dragan Marinković Maca, koji naravno glumi negativca. Pošto su negativci obilježje naše generacije, a i mnogih generacija prije nas, nekako je bilo očekivati da i u ovom filmu negativac bude simpatičan. Međutim, Maca se pobrinuo da odigra veoma ljigavog lika, iza kojeg ustvari stoji još ljigaviji političar (Mirsad Tuka). Tu je vrlo jasno objašnjeno kako naš sistem ustvari funkcioniše, gdje policija može uraditi šta god hoće, ali samo ako to dozvole moćni likovi koji su iznad. Takođe je objašnjeno da ne bi trebalo uvijek šutjeti na sve, i da, ako se svi založimo za tzv. "good cause", ne moramo uvijek da trpimo silu kriminalaca, političara i svih onih koji na njih liče.
Sam film svojom napetošću ne dozvoljava da ga ostavite niti jedne sekunde, pa samim tim sve vrijeme očekujete šta će se desiti, te strepite zajedno sa filmskim likovima. Naravno, iskustvo vam govori da će se desiti nešto nepredviđeno, da će majke proplakati i da nema šanse da se sve to završi sretno. Međutim, iznenadićete se kada ugledate happy end, gdje dobro pobjeđuje zlo. Nakon filma upriličen je i govor, gdje je producent Hamza Ražnatović publici kazao kako će "Naš film", produkcijska kuća koja stoji iza projekta Reket, praviti filmove sa sretnim završecima, te kako se otvara novo poglavlje u istoriji bh. kinematografije. Naravno, svi bismo voljeli da zaista i bude tako, te da se naš film progura daleko u svijet. Kvaliteta za to definitivno imamo, pa čak i bez koprodukcije.
