Piše: Maja Abadžija

“To go boldly where no one has gone before”, poklič je dobro poznat svakom fanu televizijske naučne fantastike. Novi serijal iz svijeta Zvjezdanih staza možda nas baš odvede u to tamno i neizvjesno, formulaičnoj i predvidivoj franšizi zasad neistraženo područje.

Star Trek: Discovery, naime, najnoviji je uradak iz fantastičkog svijeta starog nešto više od pola stoljeća, serijaliziranog i filmovanog u nekoliko desetina inačica, no gotovo uvijek u skladu sa principima “poznatog svemira”. Ovog su se poduhvata prihvatili Brian Fuller, poznat kao pisac nekoliko vrlo uspješnih epizoda voljenih serijala iz istog univerzuma, Deep Space 9 i Voyager i nemali Star Trek geek, i Alex Kurtzman, producent profitabilnih, ne baš omiljenih filmova sa obnovljenom prvobitnom postavom. Skepticizam koji prati sequele, prequele i revivale ni ovdje nije izostao, štaviše, bio je posve prirodan.

No Discovery nije jedna od onih serija koja cilja isključivo fanovsku elitu, jer uopšte nije neophodno biti Trekkie, odnosno posvećeni obožavalac svijeta u kojem se odigrava nova priča, kako biste uživali (fanovi su već poprilično ispucali svoje kontraargumente, od kojih je krunski uistinu komičan: novi Star Trek i nije Star Trek, nego Battlestar Galactica!). Poređenje sa prethodnim serijalima, sravnjivanje sa filmovima i lov na nedosljednosti i nelogičnosti nisu nikakav preduslov za gledanje, iako malo znanja o naslijeđu svakako neće odmoći. Priča, ili radije nerazmrsivo klupko priča koje na ovaj ili onaj način stoje uz firmu Zvjezdanih staza - monstruoznih je razmjera; stvaralački napor ni nakon pedeset i kusur obrtaja Zemlje oko Sunca nije posustao. Kako ekipe okupljene oko grandiozne vizije idejnog kreatora Genea Roddenberryja, tako i armije fanova koji su zajednički ili pojedinačno radili na fanovskoj fikciji u različitim formama - svi su kontinuirano doprinosili velikoj zvjezdanoj pripovjedačkoj arhivi. No taj naučnofantastični kolos koji je zadužio i TV i filmsku industriju, za oko neupućenog uvijek vergla storiju prepoznatljive strukture, hronotopa i svjetonazora.

Junakinja u raskoraku

Glavni junak je - zvjezdano vozilo (Enterprise, Voyager) ili stanica (Deep Space Nine) evokativnog i bombastičnog imena, njen mozak je kapetan (s izuzetkom Kathryn Janeway iz Voyagera), prvi pršljen kičmenog stuba je prvi oficir ili kapetanov zamjenik (Broj Jedan, kako mu je tepao Jean-Luc Picard iz serijala The Next Generation), potom slijede ostali članovi ekipe, prepoznatljivi po funkcijama: šef naučnih operacija, glavni inžinjer i taktičar, doktor... Brod i njegova posada uvijek su najbolji od najboljih, krema Zvjezdane flote, bilo da su naučnici ili vojnici, a nije važno da li povremeno odlaze na opasne misije u svemiru ili se u njemu izgube na dugi niz godina, njihove pojedinačne priče uvijek se slivaju u veliku, univerzalnu storiju o čovječanstvu-među-zvijezdama, i uvijek nose onaj prepoznatljivi rodenberijevski optimizam, nepokolebljivu vjeru u razum i nauku i idealiziranje demokratskog i slobodarskog načela na kojem je ustrojena Federacija planeta.

Filmovi su tu, u pravilu, tretirali ekscesne događaje, dok su nas serije uvodile u kontinuitet, usudimo se reći, čak i svakodnevlje Zvjezdane flote, gdje galaktička čudesa i manje ili više prijateljski susreti sa Drugošću idu u opis posla. Najnoviji serijal, Discovery, konačno se nakon 12 godina i nekoliko spektakularno lijepih i praznih filmova čekanja, vraća na izvorište svega - mali ekran. On, sa nekoliko epizoda dosad emitovanim, ostavlja ponešto dvosmislen utisak, nije ga lako svrstati ni na jednu ni na drugu stranu, s obzirom na to da filmičnost, sve uz luksuzne CGI efekte koje je publika još od 1966. godine priželjkivala vidjeti, ne konotira onu jezgrovitu i kompaktnu filmsku priču, nego sluti serijsku storiju, ambicioznu i u formatu koji nadilazi epizode organizirane oko pronađenog svemirskog kurioziteta koji valja unutar 45 minuta dokučiti.

Ton je ponešto mračniji od onog na koji smo u univerzumu Zvjezdanih staza naviknuti, moguće zbog toga što je glavna junakinja zamišljena nekanonski, nekonvencionalno. Micheal Burnham nije čak ni kapetanica, nego prva do nje, a u prve dvije epizode promatramo je kako pod nevjerovatnim pritiskom ruši perspektivnu karijeru koja bi je eventualno dovela do toga da komanduje vlastitim brodom. Staru i dobro poznatu tematsku opsesiju serijala pod ovom firmom Discovery će tako kroz lik Burnham proširiti i usložniti: tananu dinamiku između funkcije (na brodu) i ličnosti, odnosno slike i pojma sebe, koja je krasila, sa manje ili više uvjerljivosti, sve noseće likove Zvjezdanih staza, ovdje ćemo vidjeti ponešto razdrmanu.

Burnham je buntovnica, tvrdoglava bar onoliko koliko je briljantna, arogantna avanturistkinja željna rizika koja se otima svom strogom odgoju (odrasla je, kako nam jedan od flashbackova govori, na Vulkanu kao štićenica Sareka, oca Spocka poznatog iz originalnog serijala), biće suprotstavljenih poriva, konfliktnih lojalnosti sa maglovitom mesijanskom crtom. U najboljoj namjeri, nastojeći spriječiti rat sa Klingoncima, počinit će zločin prema službi, izdaju kapetanice i mentorice i posve poremetiti osjećaj vlastitog identiteta. To je začetak priče kako ga prikazuje uvod razbijen u tri epizode, u toku kojih smo upoznali Burnham i njen grijeh, ispratili njen dolazak na Discovery, svjetlucavi, luksuzni naučnoistraživački brod natjeran u rat, te upoznali ključnu tehnologiju (ponovo, kao i dosad, usmjerenu na inoviranje svemirskog pogona) na kojoj će se u daljim “poglavljima” raditi. Uplovljavanje u onu prepoznatljivu brodsku kolotečinu nam tek slijedi, kao i pravo, dubinsko upoznavanje sa protagonisticom. Za nadati se da se Burnham neće ovaplotiti u onaj tip fantastičke junakinje kojoj je dato sve: ljepota i pamet, revolucionarni bunt i osjećaj za pravdu, veličanstvena slava i ožiljak gubitka. Imajući u vidu da će u prvom planu biti etičke dileme, očekujemo i da se idealistička doktrina Federacije dobrano preispita. To sluti već i replika kapetana Discoveryja koji, uvodeći ozloglašenu Burnham u misiju svog broda, ističe svoj credo: “Univerzalni zakon je za lakeje. Kontekst je za kraljeve.”

U osvit rata

A antagonosti, novi Klingonci? Oni izgledaju kao pravi omaž startrekovskoj kostimografskoj pretjeranosti bar onoliko koliko i razmetanje pozamašnim budžetom za specijalne efekte. Njihovom su se izgledu mnogi narugali još ljetos kada su izašle prve promotivne fotografije, ocijenivši ih, u najmanju ruku, kičastim i prekomjernim, ali upareno sa sekvencama iz serije gdje se dijalozi u potpunosti odvijaju na klingonskom jeziku (u tonu koji odgovara karakteru govornika: mesijanskom, agresivnom, deklamativnom), priznati se mora da i kao takvi odaju utisak suštinske Drugosti. Rat između Federacije i Kilingonaca, koji će u vrijeme Kirkove posade iz originalnog serijala, nekih deset godina kasnije u vremenu serije, biti okončan labavim primirjem, ovdje ćemo, sudeći po svemu, vidjeti u svom njegovom ubilačkom užasu i herojskoj slavi. Nadolazeća smrt i izdaja u redovima flote daju seriji vrlo moderan, polemički ton, koji nagoni na pomisao da možda i nećemo gledati tek ono “najbolje od čovječanstva”.

U ime franšize čiji je vizuelni identitet postao metafora za “retro SF“, Discovery hvata korak (od sedam milja!) sa sve sjajnijim fantastičkim vizualima koji se posljednjih godina bore za pažnju televizijskih gledalaca, i to čini prilično uspješno, pruživši nam mogućnost da razgledamo ne samo kako izgledaju saveznici nego i protivnici protagonističke ekipe koju pratimo, kao i njihov brod, fabrički, ispod čekića uglancan i sjajan. Da je razumijevanje vizualiteta podignuto na viši nivo, pokazala nam je i zadivljujuća scena iz prve epizode koja se odigrava u orbiti oko dvojne zvijezde, blizu klingonskog artefakta koji simetrijom naprosto prkosi kičastoj estetici njihovih bojnih odora i brodova. Bio je to čisti sense of wonder, kako bi znalci žanra rekli, inteligentno i zagonetno stvaranje na pozadini prirodnog čuda, tiha i napeta kontemplacija junakinje u svemirskoj šetnji koja će ubrzo eskalirati u nasilje i užas. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog ove bajkovite scene Discovery zaslužuje prolaznu ocjenu. O nekom definitivnijem sudu je zasad prerano govoriti, osim da se preporuči blagi, oprezni optimizam.