Piše: Nino Romić
Nakon tri sezone i tri godine emitiranja, odlukom starješina NBC-a posada Enterprisea bila je opozvana s dužnosti. Zvjezdane staze su bile povučene s etera i predate prašini i sjećanju, kako je izgledalo, uprkos vapajima obožavatelja koji su pismima apelirali u spas voljene serije. Obožavatelji su bili predani, ali serija jednostavno nije imala gledanost da bi u očima rukovodstva opravdala budžet i mjesto u dnevnom rasporedu. Treća sezona je snimana s manjim budžetom, a četvrta vjerovatno nije ni bila na ničijem umu osim tvorca serije, Genea Roddenberryja. Snimanje je stalo u januaru 1969, a produkcija je formalo ugašena mjesec kasnije. Ipak, to nije bio kraj. Prava za emitovanje su bila prodana manjim TV stanicama, a u doba prije kablovske televizije, kada je emitiranje zaista išlo u eter i bilo ograničeno jačinom signala, to je značilo da su kapetan Kirk, gospodin Spock i doktor McCoy nastavili svoje pustolovine na lokalnim televizijama. Emitiranje na više stanica i u drugim terminima, povoljnijim za praćenje šarenom spektru trekija, od školarca, do studenta i već zaposlene odrasle osobe.
Prateći sindikaciju i reprize, cvijetao je i sam pojam trekija. Dakako, postojali su klubovi obožavatelja serija i prije Zvjezdanih staza, ali sama priroda serije je privlačila osobe koje često bile outsideri u svom društvu, pa je njihova predanost bila s time veća. Vremenom, sastanci su se preselili iz podruma u školske sale, a potom u kongresne centre. Postava je počela redovno obilaziti okupljanja, tako da su fanovi mogli vidjeti svoje junake ne samo na malim ekranima, već i uživo. Bez fenomena trekijevske konvencije, Zvjezdane staze vjerovatno ne bi preživjele sedamdesete, deceniju između gašenja serije i premijere prvog igranog filma.
U jeku nevjerovatne eksplozije one druge zvjezdane franšize, Ratova zvijezda, Paramount Pictures počinje razmatrati oživljavanje ideje za Star Trek dugometražni film. Roddenberry se, naravno, borio za snimanje filma od sredine sedamdesetih, ali njegovi napori nisu urađali uspjehom. Prvi pokušaj se nije udaljio mnogo dalje od nezavršenog scenarija, a Roddenberryju je pažnju počela odvlačiti zamisao o “Novoj fazi” Zvjezdanih staza.
Star Trek: The Motion Picture, 1979.
U svijetu poslije Nove nade, dolazi do zaokreta. Projekat ulazi u realizaciju, iako se u scenariju vrše stalne intervencije, a ruže ne cvijetaju između režisera Roberta Wisea i Roddenberryja, producenta i tvorca Staza. Naposlijetku, Roddenbarry će dobiti po svojemu, a ono što će predočiti glavešinama Paramounta i javnosti na premijeri Star Trek: The Motion Picture bit će na sasvim suprotnom kraju spektra od Lucasove Epizode IV. Za razliku od tog pustolovnog unosa u izvornu Star Wars triologiju, Star Trek: The Motion Picture je kao film mnogo bliži tvrdom Sci-Fiju, nego Lucasovoj naučnoj fantaziji. Nova nada je hitro tempiran film, s bombastičnim uvodom, vitkom sredinom i veoma klimaktičnim završetkom. S druge strane, The Motion Picture korača polako, zadubljeno i zamišljeno, te je uglavnom lišen akcionih vratolomija.
Nekoliko godina nakon okončanja početne misije Enterprisea, kapetan Kirk – sada admiral Kirk (William Shatner) – preuzima kormilo remontiranog broda, kako bi odgovorio na prijetnju iz dubokog svemira. Njemu se pridružuju i ostala dva člana glavnog trojca: gospodin Spock (Leonard Nimoy), te doktor McCoy (DeForest Kelley). Popratna postava se također vraća u punoj snazi. Scotty, Uhura, Chekhov i Sulu su na svojim položajima, a njima su dodati i Decker (Stephen Collins), zapovjednik broda kojeg Kirk smijenjuje, te navigatorka Ilia (Persis Khambatta), novopridošlica iz egzotične tuđinske vrste. Povod radnji, kao i zaokret, u mnogo čemu podjsećaju na epizodu “Changeling” iz serije: posada Enterprise susreće drevnu zemaljsku sondu, koja se sudarila s izvanzemljaskim parnjakom što je dovelo do sinteze između dvije sprave. U duhu tvrdog, gotovo asimovskog sci-fija, srž i vrhunac filma je ustvari rasprava o mogućem porijeklu ogromnog izvanzemljaskog broda, V'Gera, i o pozadini prilika u kojima je nastao.
Radnja i njen rasplet odražava puno Roddenberryjevih filozofskih tendencija. Od Spocka saznajemo da V'Ger traži svog tvorca, za kojeg drži da je umjetna inteligencija koja boravi na Zemlji, ne bi li završio svoj zadatak i tako ispunio svrhu svog postojanja. Pronašavši da njegov tvorac nije ono što je očekivao, V'Ger mora prevazivaći svoj zadatak i tako podstići novu razinu svijesti i postojana. U osnovi, ezoteričnom poredbom, Roddenberry govori čovječanstvu da prestane tražiti svog tvorca, te da započne sa vlastitim uzdizanjem. Avaj, ta osnova je uglavnom loše iskorištena zbog lošeg dijaloga, tačnije – suvišnim ili nedorađenim ostacima iz ranije verzije scenarija. Pored glavne radnje, The Motion Picture (ne)vješto pokušava protkati i sukob između Kirka i Deckera, te Spockovu filozofsku potragu. Tu je i par tonalno iskošenih scena, kao što je nesreća u sobi za teleportaciju s trunkom tjelesnog horora, te haluciogenom slow-motion sekvencom prolaska kroz crvotočinu.
Sitne greške i nedosljednosti su stvari preko kojih publika može prijeći, u filmu s trajanjem od devedeset minuta. No, dužina od preko dva sata, sporo razvijanje radnje i uglavnom ezoterična radnja povrh grešaka i nedosljednosti sigurno će odvratiti mnoge od gledanja. Uprkos činjenici da je film povratio svoj budžet i donio zaradu od 90 miliona dolara, kritičari i Paramount su presudili da je Star Trek: The Motion Picture podbacio.
The Wrath of Khan, 1982.
Nakon neuspjeha Star Trek: The Motion Picture, Gene Roddenberry je bio ljubazno udaljen od izravnog angažmana u produkciji nastavka. Producenti su presložili sve karte i prečešljali svoje bilješke, te došli do zaključka da je Zvjezdanim stazama potreban vitkiji i energičniji film, s manje ezoteričnih društvenih komentara i više pustolovstva u svemiru. Režija i scenario su bili dodijeljeni Nicholasu Meyeru, koji nije gledao Zvjezdane staze prije angažmana na The Wrath of Khan. Nakon što je bio hitro upućen u sadržaj serije putem kraćeg opisa likova i gledanjem odabranih epizoda, Meyer je predstavio Paramountu baš ono što su tražili – obrađen, jednostavan, hitar i energetičan scenario. Posrijedi je uglavnom šablonska priča o osveti, modelirana po uzoru „Moby Dicka“, s Shatnerovim Kirkom u ulozi nemani, a Ricardom Montalbanom u ulozi kitolovca i naslovnog antagoniste.
Naime, Meyer je iz naftalina epizode “Space Seed” te iz olupine SS Botany Baya na Ceti Alphi V izvukao Khana Nooniena Singha, legendarnog nadčovjeka iz doba eugeničnih ratova. Budući da su složeniji vidovi priče elidirani u korist jednostavnijeg ličnog sukoba junaka i zlikovca, odluka da se baš Khan postavi kao glavni antagonist je bila mudra koliko i logična. Kirk i Khan već imaju historiju, a ista se lako može prenijeti neupoznatoj publici kroz popratni dijalog. Pored toga, Khana tumači Ricardo Montalbán, koji ulozi ulijeva ono što je tako upadno nedostajalo Benedictu Cumberbatchu trideset godina kasnije – karizmatičnost. Iako je tjelesno oslabio u petnaest godina od pojavljivanja u epizodi “Space Seed”, Montalbanov glas i prisutnost u sceni nisu nimalo umanjeni.
The Wrath of Khan je upamćen kao najbolji film u Star Trek filmskoj franšizi, a Montalbánov Khan je možda ponajviše zaslužan za to. Istina, mišići i bronzani kalifornijski ten su opali, ali njegova teatralnost i gestikulacija su sasvim zastupljene. Montalbán ga glumi za nijasnu manje pribranim od prvog susreta s Kirkom, budući da je njegova kazna uzela maha na njegovo umno stanje. Zarobivši zalutale članove Zvjezdane flote, Khan uspijeva preuzeti federacijski brod, s naumom da se osveti Kirku. Igrom slučaja, brod je sudjelovao u programu teraformacije, čija je okosnica Genesis sprava – napredno oruđje za stvaranje života iz beživotnosti, ili krajnje biološko oružje. Programom upravljaju Kirkova nekadašnja simpatija i njihov sin koji će se uskoro naći na Khanovom putu. Sukob Khana i Kirka se odvija u potpunosti s mostova njihovih brodova, a ipak Shatner i Montalbán uspijevaju prenijeti antagonizam u veoma opipljivu i prisnu atmosferu borilačkog ringa. To vidimo u sada kultnom Kirkovom vrisku, pa i u Khanovom konačnom citatu.
Hvale na stranu, Star Trek II: The Wrath of Khan nije film bez trzavica. Premda je Meyer prečešljao scenario, u njemu su još uvijek očite manjkavosti. Prva i najočiglednija je otkrivanje Khana i ostatka nadljudske posade SS Botany Baya, što je povod cijelom filmu i što je moglo biti lako spriječeno jednostavnim pregledom puke zvjezdane karte. Lik Kirstie Alley, Saavik, drugi je u dugom nizu nerealiziranih ženskih likova u Star Trek franšizi. Ruku na srce, Alley nije kriva za propust u scenariju u kojem njen lik, Vulkanka, lagano opsuje za vrijeme simulacije, ali i pored toga je teško vidjeti kako taj lik pridonosi priči. Udaljili smo se od golišavih Orionki, ali još nismo došli do razrađenijih likova, kada su u pitanju žene u Zvjezdanim stazama. Mimo scenarija, The Wrath of Khan je primjetno siromašniji po pitanju fotografije, budući da je sniman na budžetu jednakom tek jednoj četvrtini prethodnog filma. The Motion Picture je krcat dugim scenama šetnji u bestežinskom stanju, prijelaznih kadrova preko trupa broda i mističnih prizora u unutrašnosti V'Gera. S druge strane, The Wrath of Khan je uglavnom zastupljen setovima mosta, hodnika i unutrašnjosti asteroida. Jedina duža sekvenca snimana s maketama je bitka na vrhuncu trećeg čina.
Neke od manjkavosti se mogu pripisati sitničavosti jednog trekija, dok se druge mogu pripisati ograničenjima budžeta. Ali, teško je prijeći preko osjećaja da je Star Trek II: Wrath of Khan akcioni film nadograđen tematikom Zvjezdanih staza, radije nego Star Trek film s velikom doze akcije. Kao djelo naučne fantastike, Wrath of Khan je nesumnjivo plići od svog prethodnika. Nedostaje mu trunka roddenberrynosti. Uprkos, ili baš zbog toga, Wrath of Khan je i više nego usedmerostručiti svoj budžet, oduševio obožavatelje i kritiku, te zavrijedio franšizi još jedan nastavak.
The Search for Spock i The Voyage Home, 1984-'86.
Kontinuitet između prva dva Star Trek filma je minimalan; likovi se ne osvrću po pitanju minullih događaja, a radnja se ne očitije o njima. Dodir između dva naslova je minimalan do mjere da se The Wrath of Khan može nazvati, iz sadašnje perspektive, mekim rebootom. Završetak Khana, tačnije Spockova žrtva, započinje jasan i opipljiv prijenos priče i radnje između filmova koji slijede. The Search for Spock započinje nekoliko dana, ili možda tek sati, nakon sraza s Khanom, na ogarenom mostu Enterprisea koji šepa nazad u remontni zavod. Radnja na samom početku se račva između Kirka i ekipe u Enterpriseu, te njegovog sina, Davida, i Saavik, čiju ulogu ovaj put tumači Robin Curtis. David i Saavik istražuju pojave na Genesis planetu – svijetu oživljenom pomoću istoimene sprave iz prethodnog naslova. Istovremeno, Kirk saznaje ne samo da je Spockova bit (njegov um, duša, ili duh, zavisno od vaše filozofske nastrojenosti) zatočena u Bonesu, već da je i moguće ponovno spajanje, te biti s tijelom. Avaj, Vijeće Federacije je donijelo odluku da Genesis planet bude stavljen pod karantenu, do daljnjeg. Kako bi spasio besmrtnu dušu svojeg prijatelja, on se odlučuje na kršenje propisa i naredbi, te otima Enterprise.
Popratno tome, stari neprijatelji, Klingonci, nisu ostali po strani čuvši od svojih doušnika o moći novog federacijskog “oružja”. Scenario dalje organski spaja dvije račve radnje susretom tri ekipe na istom mjestu – na nestabilnom tlu Genesis planete. Nemala pohvala ide dizajneru setova, budući da uprkos budžetskim ograničenjima Genesis zaista odaje atmosferu praiskonskog, nestabilnog i negostoljubljivog mjesta pred sveukupnim raspadom. Naslovni lik je odsutan veći dio filma, ali Leonard Nimoy je svakako prisutan, doduše, s druge strane kamere. Pozorišni i televizijski glumački veteran se odlučio okušati režiranjem, što je bio i dio dogovora za uskrsnuće njegovog najpoznatijeg lika. Shodno tome, The Search for Spock ima daleko trekovskiji osjećaj u vidu atmosfere od The Wrath of Khan. S režiserskom palicom u rukama člana porodice, ostali glumci su vidno animiraniji i slobodniji u svojoj izvedbi. Što se tiče samog Nimoya, godine rada na televiziji su ga bile učinile sasvim spremnim za scene nalik na one iz serije – uglavnom dijaloške, ekspozicijske naravi. One kinematičnije, scene akcije i sukoba, kada se dosta stvari odvija u isto vrijeme, uglavnom su slabiji dio režije i filma.
Ovo nas dovodi i do ravnodušnog vrhunca filma – sukoba Kirka i klingonskog zapovjednika, Krugea, koga glumi svima najdraži blago poremećeni naučnik, Christopher Lloyd. Naravno, teško bi bilo nadmašiti sraz Kirka i Khana i sa dobrim akcionim režiserom te dobrom koreografijom, ali The Search for Spock manjka i po pitanju samog negativca. Predstaviti Krugea i Lloyda nakon Montalbánovog Khana je kao da nakon The Dark Knighta uslijedi Batman film s Mad Hatterom kao glavnim negativcem. U oba slučaja, ishod je manje nego privlačan. Ono što je loše po film u cijelosti, jeste vrhunac zaosnavan na loše koreografiranom šaketanju između Kirka i Krugea. Sekvenca bi mogla biti spašena tako što bi Kirk odbio ponuditi ruku spasa Krugeu, kako bismo na dramatičan način doživjeli završavanje njegovog karakternog luka. The Search for Spock privodi radnju obredom na Vulkanu, u kojem se Spockova katra i tijelo ponovo sjedinjuju, a sâm Spock se vraća među žive u gandalfskom stilu preporođenja. Radnja se tu završava, ali ne i priča.
Star Trek IV: The Voyage Home (ili, Kvragu s Prvom temporalnom zapovijedi) počinje na Vulkanu, tri mjeseca po završetku prošlog filma, čiji je ishod politička kriza između Federacije i Klingonskog carstva, te vrlo vjerovatno suđenje Kirku i njegovoj posadi. Prihvativši svoju sudbinu, posada odlučuje vratiti se na Zemlju i preuzeti odgovornost za svoja djela.
Zaplijenjena – ako već ne ukradena – klingonska grabljivica se diže s površine Vulkana i tako započinje dugo putovanje kući, predivno zabilježeno u naslovu filma. The Voyage Home je tonalno sasvim suprotstavljen svom sjetnom, izravnom prethodniku. Star Trek IV je vedriji i nadasve duhovitiji film. Iako nije izričito komedija, radnja filma u kojoj se posada Enterprisea vraća nazad u vremenu, u osamdesete godine dvadesetog vijeka, otvara vrata humoru – ali i društvenim komentarima. Povod putovanju kroz vijeme je repriza krize iz Star Trek: The Motion Picture – izvanzemaljska inteligencija napada Zemlju, a samo Kirk i posada mogu iznaći rješenje. Leonard Nimoy ponavlja svoje učešće u radu iza kamere, kao režiser te autor priče. Scenario, s druge strane, povjeren je komitetu pisaca. Nimoy je zadržao svoj uticaj, tako da je uspio očuvati osnovne koncepte filma uprkos intervencijama studijskih glavešina. Među njima su ekološka poruka (o očuvanju životinjskih vrsta i okoliša) te poruka o društvu (međugeneracijski sukob). Kao takve, akcione sekvence su svedene na minimum. Scenaristi i studio su prepoznali da to nije Nimoyeva jača strana, tako da je scenario posvećen karakternim scenama i pokojim filozofskim trenutkom.
Treći element, doduše neslužbeni, svakako je želja da fantazija prijeđe u stvarnost, tako što će posada Enterprisea prošetati ulicama dvadesetog vijeka. Njihovi susreti s kulturom kasnog dvadesetog vijeka odražavaju se čuđenjem i zaprepaštenjem. Bones bjesni zbog barbarske naravi medicine u osamdesetim, Spock se pati s konceptom psovanja i poboljšavanja istine, ili laganja. Međugeneracijski sraz se možda najbolje može vidjeti u scenu u autobusu, u kojoj Spock vulkanskim stiskom lišava pankera svijesti, na glasno odobravanje starijih putnika.
Kirk, naravno, snalazi se malo bolje u dvadesetom vijeku, hitro nalazeći moguću ljubavnu partnericu u doktorici Gillian Taylor (Catherine Hicks), morskoj biologinji. Doktorica Taylor donekle rješava problem sa popratnim ženskim likovima u Zvjedanim stazama, tako što uglavnom figurira kao odrješita, obrazovana žena naspram kalupa Reaganovih zlatnih godina.
S dobrom doktoricom uza sebe, Kirk se vraća s rješenjem za krizu u budućnost, kako bi spasio Zemlju. Njegova naknada je kazna, ili nagrada, u vidu oduzimanja čina admirala. Sa sniženim činom, dolazi i novi-stari brod – Enterprise, ponovo izgrađen i spreman za još jednu, posljednju pustolovinu u svemiru. S time se završava dugo četvorogodišnje putovanje, započeto 1982.
