Piše: Marko Njegić

Neupaljena svjetlosna sablja nalazi se u sredini između dvoje važnih likova na vrhuncu osmog dijela “Ratova zvijezda“, “Posljednjeg jedija“ u režiji Riana Johnsona. Svatko od njih se bori da se domogne mača prvi. “Lightsaber“ predstavlja most između njihovih duša, svjetla i tame, poput onoga na kojem je stradao legendarni Han Solo u sedmom “Star Wars“ filmu “Sila se budi“. Mitologija “Ratova zvijezda“ od pamtivijeka počiva na akcijsko-dramskoj borbi suprotivih strana Sile (svjetlo, tama), ali međusobno prožetih i nadopunjujućih u stilu jin i jang dvojnosti.

IMDb rejting: 7.5/10

Rotten Tomatoes rejting: 90%

FILM: Star Wars: The Last Jedi; SF akcija; SAD, 2017.; REŽIJA: Rian Johnson; ULOGE: Daisy Ridley, Mark Hamill

Luke Skywalker protiv Dartha Vadera. Plavi svjetlosni mač protiv crvenog. Nastavljajući se na “The Force Awakens“, “The Last Jedi“ pokušava uravnotežiti svjetlo i tamu, spojivo utjelovljene u Rey (Daisy Ridley) i Kylo Renu (Adam Driver). Tračak svjetlosti možda još opstoji u Renu, preopterećenom titulom “novog Vadera“ koju mu je na leđa natovario vrhovni vođa Snoke (računalno animirani Andy Serkis). Rey, pak, (i)zaziva Renova tama, kao Vaderova nekoć Lukea (dostojan povratnik Mark Hamill), njezinog učitelja na putu da zatvori svoj jedijevski krug poput Obi-wan Kenobija i Yode.

Međutim, tražeći jin-jang balans u karakternim i inim uslojavanjima “Posljednji jedi“ često biva uhvaćen u simbolički procjep između svjetla i tame, “Star Wars“ kalupa i svježih ideja, starih i novih “Ratova zvijezda“, pa i recentnijih filmova “Sila se budi“ i “Rogue One“. Hvala bogu, Jedi uzvraća udarac probuđenoj Sili i “The Last Jedi“ je bolji od “The Force Awakens“ J.J. Abramsa, no raštrkaniji u singularnoj, “autorskoj“ viziji od “Rogue One“ Garetha Edwardsa koji se ogradio od franšize maksimalno koliko je mogao i pričao neku svoju “Star Wars“ priču.

Kao da se Johnson - inače redatelj posljednjeg dobrog, pače odličnog filma Brucea Willisa, SF akcijskog trilera “Looper“ - previrao kakav film želi snimiti bivajući konfliktiran poput Rena. Kladimo se kako previranje zapravo nema veze s njim, nego je lako moguće potaknuto od strane studija Walt Disney Pictures koji je od Lucasa otkupio lukrativni “SW“ brend. To jest, Johnson je vjerojatno bio skloniji mraku, ali ga je, slutimo, natrag prema svjetlu vraćala producentica Kathleen Kennedy, kao što je Rey htjela “preobratiti“ Rena.

Mračni “Rogue One“ je u kinima zaradio dvostruko manje od “Sila se budi“, stoga Kennedy sa zadovoljstvom daje dopuštenje Johnsonu da uskoči u X-Wing i blockbusterski razori štogod, poput Damerona Poea (Oscar Isaac), iako su najbolji “Ratovi zvijezda“ više od uskakanja u letjelicu i dizanja stvari u zrak. Tek je dijelom u filmu prisutna i samoubilačka junačka poezija izvrsnog “Rogue Onea“, primjerice u uvodnoj sceni stradavanja sestre Rose Tico (Kelly Marie Tran) i Finnovom (John Boyega) suicidalnom jurišu na golemi top, no biva prekinuta u trenutku kad Looper zaprijeti nihilizmom.

Jer, nije još vrijeme da “jediji skončaju“, ali je kucnuo čas da “Ratovi zvijezda“ ponovno podjetinje, gotovo kao u razdoblju “Povratka jedija“ i “Fantomske prijetnje“, uvođenjem raznoraznih “kids friendly“ stvorenja u priču poput Porgsa, stvorenih za seriju plišanih igračaka po dućanima u predblagdansko doba (ne bojte se, nisu iritantni). Srećom, kroz galaksiju “Posljednjeg jedija“ odzvanja i distorzirani eho ključnog filma iz serijala “Ratovi zvijezda“, “Imperij uzvraća udarac“, s Lukeom na mjestu Yode i Rey u ulozi Lukea, zgodno provučenoj kroz psihološko-artistički zov tame “Crnog labuda“ (unedogledni razlomljeni odrazi heroine dok pucketa prstima).

“The Last Jedi“ je opterećen teretom serijala i njegovom repetitivnom prošlošću u post-Lucasovim blockbusterima, tj. davanjem fanovima pošto-poto ono što od jedija mole, vole i žele vidjeti (Luke i R2D2 u “Millenium Falconu“), ali bitno manje u odnosu na odveć reciklirajući “The Force Awakens“ zahvaljujući Johnsonu koji se bori da osvježi “Star Wars“ svemir i unese nešto novo ili barem novije unutar matrice. Dobrodošla je, mada kratkotrajna metafilmska rezignacija u vezi ostavštine jedija, time i “Star Warsa“.

Yoda će tako kazati Lukeu “mi smo što oni nadrastu“, u smislu kako nove generacije junaka/filmova dolaze (Rey, Poe, Finn…), a stari im predaju štafetu. “Prošlost je prošlost, treba se fokusirati na ono što je danas“, smatra Ren. Film momentalno biva intrigantniji kad se usredotoči na nešto novo i Johnson se uspije othrvati nametima franšize da “ovo se (možda doista) neće odvijati kako misliš“, radilo se o dramskim obratima ili kompozicijama akcijskih scena. Preokrete sami otkrijte, a mi ćemo vam objelodaniti Johnsonov dar za vizualizaciju.

U “Ratovima zvijezda“ dosad nismo vidjeli zvjezdane razarače kako se materijaliziraju iz hiper-svemira iznad planeta (ne jedan nego njih deset), niti pobunjeničke letjelice prepolovljene jednako nadahnuto kako je Edwards snimio eksploziju-imploziju grada na planetu Jeddha i imperijalne baze Scarif u “Rogue One“. Redatelj sjajno koristi crvenu boju koja se nalazi u podlozi Snokeove dvorane - mačevalački okršaj s njegovim crvenim stražarima režiran je kao da Kurosawa iz osamdesetih snima akcijsku scenu u Crvenoj sobi “Twin Peaksa“, smisleno budući da je Lucas izvorno jedije zamislio kao svemirske samuraje. Crvena boja krvari i u finalnoj bitki na slanom planetu kad se propara njegova bijela površina. “Posljednji jedi“, bar, nije beskrvan kao “Sila se budi“.