Piše: Sanita Bajramović

Roman Ubistvo u Orijent-ekspresu koji je svjetlo dana ugledao davne 1934. godine jedno je od najpoznatijih i najčudnijih djela Agathe Christie. Čudno po setingu događanja (nedođija Kraljevine Jugoslavije), po zapletu i još više raspletu, svoju jedinu pomena vrijednu ekranizaciju doživjelo je 1974. pod rediteljskom palicom Sidneya Lumeta, sa zvjezdanim castingom najboljega što je tadašnji Hollywood imao za ponuditi (Widmark, Connery, Bergman, Redgrave, Finney, Bacall).  Godine 2001. snimljena je i TV verzija s Alfredom Molinom u glavnoj ulozi koju je malo ko imao prilike vidjeti, a 2010. sramotno loša i blijeda epizoda u sklopu serije Agatha Christie's Poirot. Ako pitate nas, bilo je vrijeme da se neko ponovo ozbiljno pozabavi ovim kultnim kriminalističkim štivom.

Slavnog belgijskog detektiva Herculea Poirota na početku filma nalazimo u Jerusalimu gdje raspetljava slučaj sakralne krađe i to ni manje ni više nego ispred Zida plača! Odatle kreće ka Istanbulu da bi tamo uhvatio glasovito šinsko prometalo onoga doba, tzv. Orijent-ekspres koji je spajao egzotični istok Evrope s njenim krajnjim zapadom. Među putnicima svojom zlokobnom pojavom ističe se američki trgovac antikvitetima imenom Ratchett koji Poirotu nudi golemu svotu novca kako bi ga sačuvao od nepoznatog atentatora koji mu šalje prijeteća pisma. Nakon što mali Belgijanac rezolutno odbije njegovu ponudu, osoblje voza pronalazi Ratchetta izbodenog u njegovom kupeu. Sumnjivaca među putnicima ne fali, a kako nesreća nikad ne dolazi sama, voz nakon pronalaska leša ostaje zaglavljen u snježnoj pustošiji negdje između Vinkovaca i Broda...

Pitanje svih pitanja koje je lebdjelo nad Branaghinom ekranizacijom od prvog dana bilo je – kakav će  biti njegov Poirot? Ima li smisla pokušavati nadmašiti Davida Sucheta koji će (odavno je to jasno) u kolektivnoj memoriji svijeta ostati upamćen kao najbolji i jedini pravi Poirot? Ili će izabrati neki genijalan pristup, unijeti novu dimenziju u ionako prebogato satkan lik malog detektiva? Branagh je čini se među svim ponuđenim opcijama izabrao onu najmudriju: nije ni pokušao da se natječe sa Suchetom. Nabacio je za nijansu svijetlije brkove od njegovih, snizio svoj raskošan šekspirijanski glas za par oktava, aktivirao šarm, topli osmijeh i bljeskanje čeličnoplavih očiju – i elegantno se provukao! Bez vatrometa duhovitosti, bez insistiranja na pretjeranoj prezentaciji kapriciozne i kompleksne teksture Poirotova lika, tek poneki, škrti proplamsaj svega toga. Branagh se evidentno odlučio dobro zabaviti bez želje za izazivanjem kritičarskih ovacija. No recimo da je taj i takav njegov Poirot za  čitavo koplje nadmašio drvenu izvedbu Alberta Finneyja iz 1974, dok je grotesknu promašenost Petera Ustinova u istoj roli („Smrt na Nilu“) bolje i ne spominjati.

Ostatak glumačke postave je odradio solidan posao. Johnny Depp u ulozi Rachetta izgleda kao da ponavlja ulogu Dillingera (isti brkovi, isti šešir, outfit i gangsterski način govora), dok Michelle Pfeiffer briljira u ulozi Linde Arden i podsjeća nas još jednom kakav dramatski potencijal se oduvijek skrivao u toj američkoj divi.

Scenarist Michael Green (Logan, Blade Runner 2049) ponešto je dodao, ponešto izbacio u odnosu na originalni tekst, u namjeri da ubrza tempo i unese malo dodatne zabave i kolorita u čemu je i uspio. Jedina zamjerka i zaista veliki propust produkcije odnosi se na totalno šizofren prikaz krajolika u kome se događa glavnina radnje. Naime, između Vinkovaca i Broda, po viđenom na platnu, nalaze se planine veličine Himalaja (!), a voz se klati na nekakvom gigantskom drvenom mostu, vrlo nalik onom na rijeci Kwai! Čak i da pretpostavimo da su ljudi koji u produkciji paze na takve stvari računali s geografskom nepismenošću publike na čiji novac aspiriraju, to ostaje neoprostiv gaf, pogotovo za produkciju ovoga formata. Pošto već stižu najave o ponovnim ekranizacijama ostalih Agathinih romana, za nadati se da nećemo imati prilike vidjeti još ovakvih smijurija, recimo vodopad u Mezopotamiji ili glečer na ušću Temze!

Branaghina ekranizacija „Ubistva u Orijent-ekspresu“ nije dosegla dramsku težinu i narativnu čvrstoću Lumetova filma, ali smo u finišu dobili dva sata uglađene, duhovite i nadasve šarmantne celuloidne zabave. Šarm možda nije jaka riječ za film ili umjetnost uopšte, ali kada jako dugo u kinima ne vidite ništa što bi vam animiralo srca ili intelekt, onda je i on sasvim dovoljan!