Piše: Sead Vegara

Za filmove o superjunacima, bili oni iz Marvela ili DC-ja, lagano opada interesovanje. Posljednji superherojski stripovski spektakl koji s ponosom nosi taj epitet, iz prošle godine, jeste ostvarenje Guardians of the Galaxy Vol. 3 (Čuvari galaksije vol. 3). Bio je to odjavni film za Marvel reditelja Jamesa Gunna, koji je nakon toga preuzeo vodstvo suparničkog tabora, DC Filmsa pod okriljem filmskog studija Warner Bros. Nedugo prije Marvel je krahirao sa trećim naslovom u franšizi, Ant-Man and the Wasp: Quantumania, koji je označio početak “Phase 5“ MCU-a (Marvelovog kinematografskog univerzuma).

Taj film trebao je da ispuni sva očekivanja od takvog naslova: stripovski-superherojski-spektakl. Stripovski – jeste, superherojski – jeste, spektakl – u najgoroj mogućoj varijanti. Scenarista debitant, barem kada je riječ o igranom filmu, Jeff Loveness kao da se najeo ludih gljiva i odlučio da napiše najluđi mogući scenarij, kojeg je reditelj Peyton Reed, sa armijom ljudi iza sebe, uobličio u pokretne slike koje svojom začudnošću treba da plijene pažnju. U vizulanim i scenografskim rješenjima, one lude gljive koje je scenarista kušao netom pred pisanje predloška očituju se u korštenju CGI efekata koji umjesto da služe kao alatka za razvijanje priče, upravo predstavljaju sami sebi svrhu. Sve to da bi se dokazala i pokazala majstorija tima za specijalne efekte.

Marvelov problem

Naravno, stoji i činjenica da svaki novi Marvelov film treba da nadmaši prethodnika, što u stvari i jeste jedan od glavnih problema koje Marvel ima. Sve se diže na n-tu; priča treba da bude kompleksnija, vizualano da bude do sada neviđeno, što duhovitije, nevjerovatni CGI efekti, velike akcione scene, što moćniji negativac koji će skončati na što zanimljiviji način. Ipak, posljednje eksere u mrtvački kovčeg smrtno stradalog superherojskog žanra, barem kada je Marvel u pitanju, zakucala je rediteljica Nia DaCosta snimivši ostvarenje The Marvels (Marveli). Ono što su demonstrirali sa Marvelima daleko je od zlatnih dana stripovskih superherojskih storija iz Marvelove radionice.

Da bi se pohvatali svi konci i detalji u novom filmu potrebno je daleko veće predznanje od onoga koje imaju obični ljubitelji Marvela, pri tome misleći na one koje zanimaju samo filmovi stvarani za kina, a ne i produženi MCU sa mnoštvom serija. Tako da ukoliko ste gledali sve moguće Marvelove serije za Disney+ i prethodna 32 fillma, tek onda ćete shvatiti sve što se dešava u filmu The Marvels. Detalj koji potvrđuje činjenicu da je superherojski žanr na izmaku svojih snaga sigurno jeste najava da će u narednoj 2024. Marvel imati samo jedan film u kinima, Deadpool 3 u koji polažu velike nade.

Priča o porijeklu

A kada govorimo o suparničkom taboru DC Filmsu i DCEU-u (DC proširenom univerzumu) oni su teško promašili sa Shazam! Fury of the Gods (Shazam: Bijes bogova), iako je film na momente djelovao simpatično. Kako je originalni film Shazam! (2019) postavio ljestvicu očekivanja prilično visoko, ne samo za direktni nastavak, već i za sve ostale superherojske filmove iz Warner Borsovog kataloga DC-jevih heroja, niti jedan od tih filmova mu ne može parirati. Nastavak teško može doseći taj kvalitet i nedostaje mu razigranosti koju je krasio original. Sve ono što je savršeno funkcionisalo u originalnom filmu reditelja Davida F. Sandberga gotovo je srozano na nulu u nastavku.

U kompjuterskim efektima veoma natrpanoj završnici desit će se mnoštvo (ne)zanimljivih detalja, a ono što su kroz cijeli film gradili reditelj Sandberg, zajedno sa scenaristima Henryjem Gaydenom i Chrisom Morganom, jeste naizgled neviđena priča. Scenaristički duo kao da je posegnuo u Warner Brosov filmski katalog i posudio određene dijelove, tako da će vam se učiniti da su određeni dijelovi prepisani iz Harry Potter franšize. Čak se u jednom momentu referiraju i na Gospodara prstenova, neizbježne Ratove zvijezda, a tu je i majica sa detaljom bezvremenskog dječijeg klasika The Goonies (1985).

Koliko god se Warner Bros. trudio da dovede u red DCEU, toliko je Disney sa Marvelom bio korak ispred. DC Films je dugo kaskao za Marvelom, te su prekasno krenuli kreirati konačni kinematografsko-stripovski univerzum, te se tako mnošto junaka DC-ja uvelo u priču bez standardne “origin story“ (priče o porijeklu). Sa filmom o najbržem superheroju – The Flash, DC nije uspio napraviti ono što je učinio Marvel sa Spider-Man: No Way Home (Spider-Man: Put bez povratka, 2021), stvorivši svojevrsni superherojski multiverzum. Ali, ono na čemu im se mora odati priznanje jeste mnoštvo sitnih detalja kojima se referišu na pop-kulturu. Bez obzira na povratak Michaela Keaton kao Batmana, The Flash ne uspijeva kapitalizirati na njegovom povratku, ali i pojavljivanju Bena Afflecka, kao pretposljednjem nosiocu plašta i kapuljače Viteza tame. Za mnoge najbolji, prema mnogima jedini Batman, Michael Keaton dobio je svoj svojevrsni treći (nikad prije) snimljeni film, te se sa stilom oprostio od uloge, kanališući sve one dobre stvari i detalje iz dva filma Tima Burtona, Batman (1989) i Batman Returns (Povratak Batmana, 1992).

Filmski sataraš

Još jedna saradnja između WB-a i DC-ja iznjedrila je Frankensteinovo superherojsko čudovište Blue Beetle. Reditelj Angel Manuel Soto nije mogao izbjeći prokletstvu pričanju priče o porijeklu u kojem je poput “filmskog sataraša“, iz gotovo svakog superherojskog filma ubacio momente: Iron Mana, koketirao sa Spider-Manom, Ant-Manom, Venomom (iako su to Marvelovi superjunaci), te trenutke u kojima se likovi referišu na Batmana, a spominju se i Superman i Flash. Prvi put na stranicama stripa “Blue Beetle“ se pojavio još davne 1939. u doba kada i Batman, nakon Supermana, a prije Flasha, Aqamana i Wonder Woman. Od tada pa do danas, lik je doživio još dvije inkarnacije; drugu 1964. i sada treću, najnoviju 2023. godine. Iako su mu kritičari bili naklonjeni, Blue Beetle je krahirao na box officeu.

Ono što se čekalo “na nož“ jeste nastavak Aquaman and the Lost Kingdom (Aquaman i izgubljeno kraljevstvo), koji je prema samom traileru izgledao kao nešto što neće biti ugodno za gledanje. I zaista, standaradna matrica filmova ništa-se-ne-vidi-ali-je-sve-brzo-i-šareno i ovdje je toliko na djelu da definitivno nema smisla priuštiti si dva sata (izgubljenog) vremena na gledanje nastavka ionako lošeg prvog filma, Aquaman (2018). Napad na sva čula, ne u dobrom smislu, pretvara se gledanje nastavka koji će vam odnijeti vrijeme u nepovrat. Nezanimljivi glavni junak Arthur Curry a.k.a. Aquaman (Jason Momoa), još besmisleniji negativac David Kane a.k.a. Black Manta (Abdul-Mateen II), sporedni likovi Orm Marius (Patrick Wilson) kao Aqumanov brat, te njihova majka Atllana (Nicole Kidman)... Zaista nema potrebe nabrajati sve njih jer niti jedan od njih nema ama baš nikakvu vrlinu kao lik, te nema apsolutno nikakve vrijednosti za priču koja nije skladno skrojena.

Izvjesno je da se sprema novi ustroj u DC Filmsu i da se polako i (koliko?) sigurno priprema teren za novu plejadu superheroja. Kao prijelomni film za “preporođeni“ DCEU, kojim rukovode James Gunn i Peter Safran, važi Superman: Legacy  koji je planiran za 2025. U konačnici, kada on bude spreman možda se i poslože kockice u Warner Brosu i DC Filmsu, a Marvel se vrati na staze stare slave, i kao na svom početku donese dobru zabavu i smijeh, što se i očekuje od svakog stripovskog superherojskog spektakla.

Objavljeno na portalu Al Jazeera Balkans