Piše: Benjamin Hasić

Jedan od čudnijih obilježja ljudskog života je onaj osjećaj, koji se često zna javiti, da mi istinski ne živimo. Iako smo rođeni i bačeni u svijet – zapetljana i beskrajna mreže veza i odnosa – nešto nas odvaja od stvari, od ostalih i od nas samih. Priroda je nedostižna; veze se teško i mučno održavaju; čak je i sami čin bivanja onim što jesmo konstantna borba. Sa ovim (podsvjesnim) saznanjima se bacimo na posao, razvijamo planove kako bi premostili ovu prazninu, šta god ona bila. Nekada mislimo da nam treba više nečega, ili manje; da se trebamo približiti nečemu ili odvojiti se; pronaći sebe ili zaboraviti na same sebe. Jedina konstanta je osjećaj da se nešto mora učiniti. Paradoks ovoga je u tome što naši planovi i žudnje za promjenom često znaju stvoriti upravo one probleme od kojih smo bježali. U pokušaju da svijet približimo sebi, mi ga odgurnemo. Planovi za samopomoć često propadnu, jer ih je osmislio isti tupavi mozak kojeg pokušavamo promijeniti. Navodni lijekovi se na kraju ispostave kao simptomi stanja kojeg pokušavamo izliječiti. I tako, život iscuri i nestane u samom pokušaju da ga se ispuni. Charlie Kaufman je svjestan svega ovoga. Također je svjestan da je ovo ljudsko stanje podjednako smiješno i tragično.

reditelj: Charlie Kaufman; uloge: Phillip Seymore Hoffman; 2008.

IMDb rejting: 7.4/10

Rotten Tomatoes rejting: 68%

Synecdoche, New York, je rad o istovremenoj uzaludnosti i neizbježnosti naših pokušaja da postanemo svoji, da živimo prije smrti, da primijenimo sinegdohu u vlastiti život i jednim d(i)jelom prevaziđemo nedostatke cjeline. Glavna ograničenja ljudskog postojanja su smrt i jezik. Smrt je neprobojni zid, koji nas ograđuje. Jezik, sa druge strane, često posmatramo kao otvor a ne zatvor. Jezik, ili simboli općenito, su osnovno oruđe koje koristimo u pokušajima da ispunimo sami sebe, da životu damo oblik i značenje. U ovom filmu se pokušaji davanja životu simboličku formu prikazuju kao dio umjetnikovog zanata. Međutim, Kaufman vrlo dobro shvata, što i  prikazuje kroz djelovanje ostalih likova, da nisu umjetnici jedini ti koji pokušavaju svijet organizovati u zadovoljavajuće cjeline putem označitelja.

Kaufman je autor razočarenja, svaki od njegovih scenarija je farsični prikaz borbe i poraza kroz koje osobe prolaze u pokušaju da realiziraju vlastite živote, da se učine cijelima time što će premostiti prazninu koja leži između njih i punoće života koju zamišljaju. U svakom slučaju, prema Kaufmanu, ova traganja poražavaju sama sebe. Svaki uvid u unutrašnjost se pretvara u još jednu vanjštinu. Priroda i kultura su neizmjerno odvojeni jedno od drugog. Ne može se pobjeći od jezika koristeći se jezikom; osoba ne može biti ništa drugo osima onoga što ona jeste. Synecdoche, New York je izuzetno ambiciozan film, čija je tema osnovno ljudsko stanje, paradoks koji leži u pokušaju da postaneš ono što jesi, problem ljudskog života u vremenu.

Zbog činjenice da smo mi jezička bića, mi svaki put iznova stvaramo prikaze stvarnosti u svojoj svakodnevnici. Kada prepričavamo ono što nam se dešava, mi ustvari pokušavamo organizovati svijet, jer nije ogranizovan na način koji bi bio zadovoljavajući za naše svijesti. Jezik, prema Kaufmanu, u velikoj mjeri snosi krivicu za osjećaj otuđenja od stvarnog svijeta. Koristimo jezik i druge načina označavanja u pokušaju da organizujemo iskustva i da učinimo svijet pogodnim mjestom za život – što ustvari znači da pravimo modele svijeta, u kojima živimo. Ali, ukoliko mi stanujemo u modelu svijeta, onda smo udaljeni od stvarnosti za jedan stepen.

Ogromna većina poruke filma Synecdoche, New York o otuđujućoj moći znakovnih sistema se vidi iz samog naslova. Sinegdoha je podvrsta metonimije u kojoj se uzima dio za cjelinu, a  Synecdoche, New York je lamentacija o dijelovima i cjelinama. Film prikazuje situacije u  kojima se umjetnici služe riječima i slikama kako bi uhvatili ili prenijeli osjećaj cjeline u umjetničko djelo. Svako umjetničko djelo, kao i svaka filozofska grana i životna priča, je osuđeno na nezavršenost a samim tim i na razočarenje. Kroz film Synecdoche, New York, mi ulazimo u paradokse koji stvaramo sami sebi koristeći jezik i druge znakovne sisteme kako bi prevazišli osjećaj nedostatka nečega, koji je, velikim dijelom rezultat našeg pretjeranog oslanjanja na jezik. Kao takav, film je priča o poražavanju samog sebe (čest motiv u Kaufmanovim filmovima). Autor ne daje nikakav izlaz iz ovog zatvora osim smrti, a smrt i nije neko rješenje.

Međutim, kao i u ostalim Kaufmanovim djelima, Synecdoche, New York nam daje alternativnu perspektivu -  znanje koje nam je svima dostupno  i koje nam omogućuje da na ovu poražavajuću situaciju gledamo komično. Ono što ova tačka gledišta pruža, je naturalistička transcendencija. Nema drugog svijeta u kojem se nalazi rješenje ili odgovor, i svaki bijeg koji sebi stvaramo će neizbježno propasti, tako da nam ostaje prihvatiti ovo što je tu, pred nama. I živjeti.