Piše: Nisad Selimović
Nije nešto prošao na izborima, ali sa svojim politički-socijalno angažovanim (u pozadini) filmom Cirkus Columbia, Danis Tanović je sigurno dobio dosta. Ovacijama ispraćen na svjetskoj premijeri u Sarajevu, i toplo dočekan – gdje god i sa nagradama, na mnoštvu festivala koje je pohodio, uključujući Veneciju i Toronto, on je sa svojim četvrtim igranim filmom pokazao čistu zrelost u realizaciji, kakvu njegove kolege sunarodnjaci vrlo, vrlo rijetko znaju iznijeti na vidjelo. Cirkus Columbia, ili bolje reći Hercegovina, djelo je nastalo po literarnom predlošku istog naslova Ivice Džikića, novinara, urednika, dopisnika i pisca iz Duvna (Tomislavgrada). Priča je to o čapljinskom gastarbajteru, upečatljiva i gledljiva, koji se upravo pred agresiju vraća u svoj rodni grad, kako bi poravnao neke stare račune. S početka, oni uključuju deložaciju bivše supruge i sina iz stana koji je “stoljećima njegov”, i ustoličenja vlastite persone kao oslobodioca još neokupirane teritorije. Divko (Miki Manojlović), ta egoizmom ugodno popunjena spodoba, sa sobom, naravno, dovodi i ljepšu, mlađu djevojku, sugrađanima da se dive njegovim lovačkim uspjesima. Nadmen bez trunke srama, on je odličan prijatelj sa trenutnim načelnikom općine, tvrdom linijom hrvatskog puka.. Nije to slučajno, otkriće se kasnije da je Divko i napustio svoj rodni grad jer su ga progonili komunisti. On je tu na svome, sada.
reditelj: Danis Tanović; uloge: Miki Manojlović, Mira Furlan, Boris Ler; 2010.
IMDb rejting: 7.3/10
Rotten Tomatoes rejting: 80%
Dramaturgija će se zagrijati kada se njegov sin kojeg je ostavio kao bebu sa majkom, zaljubi u njegovu sadašnju djevojku, a rat počne kucati na vrata. Sve pore Čapljine i njenih habitanata počeće da poprimaju nacionalističke boje, počećemo (iznova) da upoznajemo dobre Srbe i loše Hrvate. I obrnuto. Ne bi trebalo mariti, ali Cirkus Columbia, ili bolje reći Hercegovina, svoje biće gradi na ovako perfidnim faktorima, ali i na nekim tradicionalnim običajima naroda starinskog Huma, koji su u najmanju ruku urnebesno smiješni.
Upravo navedena kombinacija vrlo ozbiljne i realistične situacije, koja odiše istovremeno i turobnim predratnim smradom i predivnim okusima ljetnih hercegovačkih večeri, te komedije koju ta realnost nosi, snaga je koja Tanovićevom novom filmu osigurava naklonost publike. On je na jedan vješt i lagan način došao do rezultata, jednostavno nije izmišljao ništa, te je iskoristio patetičnu sklonost jednog naroda da od sebe pravi totalnog idiota. Također, vrlo je zahvalno kada reditelj posjeduje dosljednost od početka do kraja filma, te ne gubi priču i ritam iz ruku, što je vrlo čest slučaj sa domaćim filmskim radnicima koji žele od jedne scene izgraditi remek-djelo.
Naravno, ne bi bilo korektno reći da je Cirkus sjajan, a ne pomenuti da ga cirkusom čine doajeni ex-jugoslovenskom glumišta Miki Manojlović i Mira Furlan, u ulozi njegove bivše supruge, te prosto sjajni, prirodni mladi talenat imenom Boris Ler, kojem je ovo prvi dugometražni film, a iza sebe ima mnošto pozorišnih predstava i kratkih filmova. Naivnost njegovog lika, Divkovog sina, katkad čini se ne dolazi iz scenarija, nego zato što je on i sam takav. To teško da je istina, ali dovoljno govori o njegovoj posvećenosti ulozi i razini karakterne improvizacije. Samo istinski talentirana osoba može biti rođeni Sarajlija, a da besprijekorno dočara lik jednog Hercegovca, i glasom i stasom.
Teško izvodljiva ljubav koja se nekako utrpava u krilo gledateljima na samom kraju filma tek neznatno donosi dozu nedosljednosti onoj bolnoj realnosti koja prožima film čitavim njegovim trajanjem. Čini se da je i stvorena tek da bi se napravio kvalitetan plakat, ali ne umanjuje ukupan dojam jednog vrlo lijepog, ritmičnog filma, hercegovačke tragikomedije, u potpunosti na svome mjestu.
