Piše: Lejla Panjeta
Govoriti o Americi kao o zemlji svakavih mogućnosti nemoguće je bez rasprave na temu rasizma. Zaista, to je jedna od rijetkih zemalja na svijetu gdje se uživo može posmatrati rasizam. Organizacija za ocjenu rejtinga MPAA dodijelila je filmu Michaela Moora Roger & Me rejting R (Restricted – zabranjeno za mlađe od 17 godina) zbog scene u kojoj jedna žena (socijalni slučaj) pretuče zeca, kako bi ga prodala kao meso. U istom filmu se nakon dva minuta od ubistva «zečića» pojavljuje scena u kojoj policija puca i ubija crnca (koji na sebi ima Supermanov plašt i plastični pištolj). Michael Moore o cenzuri svog filma kaže:
„Mislim da smo se toliko naviknuli na ovaj imidž crnca predatora da smo zauvijek uništeni ovim ispiranjem mozga... Da sam samo uzeo po novčić svaki put u zadnjih deset godina kada bi mi neko prišao i rekao kako je 'užasnut' i 'šokiran' scenom kada tog 'jadnog, malog, slatkog zečića' mlate po glavi... Nijednom – baš nikada – niko mi nije rekao 'ne mogu da vjerujem da si u svom filmu prikazao kako ubijaju crnca! Kako grozno! Kako odvratno! Nisam mogao sedmicama spavati poslije toga!' Uostalom, to je bio samo jedan crnac, ne slatki, mazni zečić.“
Mogu se crnci pojavljivati u filmovima ili im se dodjeljivati Oscari, ali i danas je u Americi prosječni dohodak crnaca 61 posto manji nego dohodak bijelaca, što je po riječima Moora ista procentualna razlika koja je bila i u 1880. godini! Ni žene nisu bolje prošle po pitanju ličnog dohotka, jer on je i dalje manji za iste poslove koje obavljaju muškarci. Ali zato je ženama dato da govore, rade, glasaju i oblače se po svojoj volji. Ovo su bili samo neki od nemainstream pokazatelja o Zemlji mogućnosti koja se pordaje putem filma u potpuno drugačijem koloritu. I naravno, oni nisu dio mainstreama, osim ako se o njima ne napravi film, kao što je to učinio oskarovac, reditelj i pisac Michael Moore. On je taj kome konzervativna i republikanska Amerika želi odrubiti glavu. On je taj koji otvoreno progovara o pravoj Americi. Međutim, kako to mainstream radi (u ovom slučaju bez mogućnosti da ignoriše njegov uspjeh u Americi) o njemu se prave vijesti koje uvijek sadržavaju trećinu izjava ili komentara njegovih zagovornika, a dvije trećine onih koji su protiv njega i koji odredjenom argumentacijom pobijaju njegove tvrdnje.
Pravilo novinarskog mainstream zanata nije više minimum comment – maximum context (minumum komentara – maksimum konteksta u novinskoj vijesti ili izvještaju), već obratno. To je pravi recept za pravljenje teoretičara zavjere, kao i pravljenje samih teorija. Kada mainstreamu ne odgovara određena idejna struja, on je jednostavno okarakteriše kao teoriju zavjere. Treba li posebno onda razlagati činjenicu da sve velike teorije zavjere potiču iz Amerike. Evo nekih primjera:
- Proizvodnja LSD-a iz CIA laboratorija,
- Proizvodnja AIDS-a,
- Pokušaji ubistva Castra i drugi atentati na strane državnike,
- Ubistva javnih ličnosti: Kennedy, Lennon, Luther King, Lincoln, itd,
- Zavjere o MIB (ljudima u crnom) i Area 51 – navodni laboratorij za eksperimente sa NLO-ima (kojih je najviše viđeno gdje? – U Americi!),
- Proizvodnja mandžurskih kandidata – ubica ispranog i programiranog mozga,
- Zataškavanje pronalazaka lijekova protiv raka i AIDS-a zbog profita koji ostvaruju farmaceutski konglomerati od lijekova koje trenutno poizvode,
- Namiještanje izbornih rezultata NES-a (News Election Service) čiji su vlasnici konglomerati ABC, CBS, NBC, AP i UPI,
- Ubistvo Marilyn Monroe, Kennedyjeve ljubavnice i druge preljubničke afere u Bijeloj kući,
- Afera Iran-kontra,
- Afera Watergate,
- Afera Zaljev svinja,
- Kreiranje Hladnog rata od bivših SS-ovaca, kojima su SAD pružile utočište,
- Zavjera Hearstove elite protiv konoplje,
- Curenje informacija o nepropisnom provođenju postupaka FBI-a u slučajevima otmica ili bombaških napada,
- Zavjere o mafijskim i vatikanskim skandalima povezanim sa politikom SAD-a,
- Zavjere Izraela i arapskih bogataša u kreiranju ratova na Bliskom istoku, u saradnji sa SAD-om...
Današnje prebivalište modernih teorija zevjere od kojih su neke navedene gore (u odnosu na one o tajnim evropskim ili arapskim društvima – templari, asasini, rozenkrojceri, masoni, mafija i slično) jeste upravo Moorova The Beautiful America! Manifestiraju se unutar društava kao što su Masoni, Bilderberg grupa, Lubanja i kosti, Trilateralna komisija ili Vijeće vanjskih odnosa, za koje teoretičari zavjera tvrde da su posvećeni realizaciji Novog svjetskog poretka, tj. globalizaciji – pljačkanju siromašnih putem projekata MMF-a i Svjetske banke. Brojnost i raznovrsnost teorija zavjere jesu najbolji pokazatelj stepena demokratičnosti države.
Ovdje se radi o dvostrukom efektu prikazvanja demokratskog sistema. Postojanje teorija zavjere samo govori u prilog slobodi govora, baš kao što je i Bushova reakcija na film Fahrenheit 9/11, u kojoj je komentarisana i glorifikovana demokratičnost, koja omogućuje ovakve filmove. Sa druge strane, sve što ozbiljnoj diskusiji u demokratiji, politici, sistemu ili mainstreamu smeta proglašavajući se teorijom zavjere, gubi na vjerodostojnosti i kredibilitetu. Ovdje treba napomenuti i rastući broj tzv. teorija zavjere o teorijama zavjere, koje u svom konceptu kritikuju tajna društva, konspiracije poput masonskih, iluminatskih, društva Sionskog priorija ili Lubanje i kostiju i sličnih, tvrdeći da je svijet manipuliran od strane američko-jevrejskog holivudskog lobija putem ovih društava. Međutim, ovakve teorije veoma malo imaju dodira sa stvarnim razlozima kritike ovih društava. Većinom su proizvod bez pokrića, jer teoriju iznose samo iz jednog izvora, ne predlažući više rješenja i više zapleta i raspleta, kao što to obično utemeljenije teorije zavjere rade, za komplikovane događaje, te iznoseći tvrdnje bez ikakvog uporišta u historiji društva i njegovih akcija.
Većinom su masoni analizirani na ovakav način. Kao jedno mračno komadujuće društvo, koje se nadvilo nad Novi svjetski poredak, a njihovi obredi inicijacije su većinom pogrešno tumačeni. Obično ovakve teorije nude površne analize i rješenja ad hoc, bez dijalektičkih promatranja, historijske metode ili indukcije, uz propagandno oblikovane zaključke i izdvajanje podataka za analizu, upotrebu nereprezentativnih uzoraka, izvođenje zaključaka kao nagađanja da bi se opravdala hipoteza i razvoj dedukcije kojoj se prilazi emotivno i sa strašću prema predmetu, kao što se čini u oblikovanju umjetničkog djela. Za pravi put u formiranju ovakve umjetnički modifikovane teorije zavjere tj. satiričnog umjetničkog djela brehtijanskog karaktera najbolji primjer su djela Michaela Moora. Međutim, knjige i filmovi Moora nisu teorija zavjere, već tako okarakterisani od mainstreama da bi se diskreditovali kao profesionalno medijsko i umjetničko djelo.
U osnovi, teorije zavjere i teorije o njima jesu oružje demokratije, ma koliko to zvučalo ironično, mainstream demokratija održava svoj sistem putem teorija zavjere, koje teže da je sruše pridajući komplikovanim događajima jednostavna rješenja i konotacije u vezi sa zavjerom vladajućih ili onih iza zavjese. Nesumnjivo sve što se mainstreamu i demokratiji ne sviđa postaje teorija zavjere ili teži da u kontekstu buduće historije to bude, dok upravo sama demokratija živi od njih, tj. od ne/cenzurisanja javnih mišljenja i djela koje je kritikuju. Razmislite kojim žanrovima pripadaju filmovi i serije koji se bave ovakvim temama? Naučna-fantastika je jedan od žanrova u koji spadaju kultni X-Files, koji su progovarajući o teorijama zavjere, postali sami teorija za sebe, koja poput Moorovih dokumentaraca i knjiga, postaje fenomen za sebe kojim se veliča demokratičnost diskusije i slobode govora. Cenzuriranje ovakvih sadržaja išlo bi samo u prilog diktatorskim režimima. Pustiti ih da govore, dok više niko ne sluša, pravi je način da se pažnja skrene sa bitnih stvari i ostavi iluzija jednakosti u demokratičnom društvu. To je kao kad se u turskim serijema zamagli čaša alkohola, a pusti scena u kojoj muškarac izmlati ženu!
Tekst prilagođen iz knjige autorice „Potreba za smislom: Mit, manipulacija i film“.
