Piše: Nino Romić
Postoji zapanjujuća, a ponekada i potresna ironija u samom tkivu Sjedinjenih Država, koje se diče svojom razvijenom demokracijom, vladavinom prava i pravosudnim sistemom čiji je osnovni temelj pretpostavka nevinosti do dokazivanja krivnje, bez razumne sumnje. Dostupno tom istom aparatu je i najstručnije vještačenje, osnovano navodno na iscrpnom istraživanju i najmodernijim naučnim metodama. Uprkos tome, kako saznajemo tokom devet epizoda Netflixove nove dokumentarne serije, The Innocence Files, greške se dešavaju, a gore opisani pravosudni sistem prve države među nacijama prvog svijeta vidno nesposoban ili nevoljan da ih ispravi.
Netflix je svoje pretplatnike lijepo zabavio sa svojim nedavnim, pa i još uvijek trenutnim hitom, Tiger King: Murder, Mayhem and Madness, a premda The Innocence Files donekle liči na tu seriju, uglavnom zbog svog formata ograničenog na devet epizoda, posrijedi je sasvim drugačiji sadržaj. Dokumentarna serija prati napore članova nevladine organizacije The Innocence Project, čije je zastupanje osoba nepravedno osuđenih na smrtnu ili doživotnu kaznu visceralno zabilježeno kroz trajanje cijele serije. Ta visceralnost, ili živopisnost se odnosi i na detalje počinjenih zločina, ali i na razorni uticaj presude na njih, njihovu porodicu i zajednicu.
The Innocence Files također dokumentira – posredno doduše, ali ne i slučajno – odnos suda, zatvorskog sistema i društva u još uvijek funkcionalno segregiranom američkom Jugu, gdje su većina zatvorenika Afroamerikanci koji bivaju izvođeni na polja pamuka, 150 godina nakon završetka Građanskog rata, dok stražari motre na njih iz udobnosti svojih sedla. Slika nije lijepa, ali je upečatljiva. Međutim, rasni odnosi na Jugu nisu glavna tema serije, čak ni u prvoj trećini gdje su isti i najvidljiviji.
Ako bi se nešto nalik na glavnu pretpostavku ili tezu serije moralo povući, onda je to svakako prekomjerno oslanjanje na vještake i njihovo tumačenje dokaza, kao i na neprovjerenu metodologiju pomoću koje vještaci izvode isto. Odmah iza upitnog vještačenja, na spisku problematike dolazi i nepouzdano, ili čak „oblikovano“ svjedočenje svjedoka čiji su iskazi zamrljani nelogičnostima, no ipak imaju pravnu vrijednost dovoljno snažnu da pošalju osobu na služenje doživotne kazne. Epizode 3 i 4 se bave baš jednim takvim slučajem, u kojem je upitno svjedočenje bilo postavljeno naspram alibija osumnjičenog, što je ishodilo noćnom morom na javi za okrivljenog, koji je bio jedva punoljetan kada je dožvio svoj prvi susret sa američkim pravosuđem.
Tiger King uživa stalnu preporuku, no ista se ne može dati i za The Innocence Files. Kvalitet prezentacije je neupitan, ali predmet ove dokumentarne serije i pozadina pojedinih slučajeva je bez sumnje stavlja u sasvim drugačiju kategoriju. Materija je mračna, možda i premračna za prilike koje su trenutno na snazi. S time na umu, preporuka za The Innocence Files je uvjetna, a taj uvjet će biti već postojeći interes za sadržaj i materiju od strane gledatelja.
