Piše: Marko Njegić

Nevidljivi čovjek trebao je postati ponovno vidljiv u samostalnom The Invisible Man filmu koji bi bio sastavni dio superfranšize zvane Dark Universe. Po uzoru na križanja superjunačkih svemira Marvela (Osvetnici) i DC-ja (Liga pravde), tj. čudovišnih i čarobnjačkih franšiza Warner Brosa (Godzilla- King Kong, Harry Potter - Čudesne zvijeri), Universal Pictures je planirao napraviti nešto slično s klasičnim monstrumima iz svoje bogate "monster movie" riznice tridesetih (Drakula, Mumija, Nevidljivi čovjek, Frankenstein, Vukodlak). Led je, nakon neuspjeha novog Dracule (Neispričana priča), trebala probiti Mumija s Tomom Cruiseom u ulozi modernog Indiane Jonesa. Sofia Boutella je utjelovila titularni (za promjenu ženski) lik, a Russell Crowe dr. Jekylla i mr. Hydea. Sve je bilo spremno za Universalovu "čudovišnu" franšizu, najavljenu samostalnim filmovima. Ulogu Invisible Mana već je dobio Johnny Depp, za Frankeinsteinovo čudovište bio je angažiran oskarovac Javier Bardem...

Nevidljivi čovjek; režija: Leigh Whannell; uloge: Eilzabeth Moss, Oliver Jackson-Cohen; 2020.

Međutim, Mummy je zaradio manje od očekivanog u kinima, a kad se tome priroda krah koji je na blagajnama pretrpio Dracula Untold, Universalovi planovi za taj i takav Dark Universe su se rasplinuli i glumci otišli svaki svojim putem, ali The Invisible Man nije ostao nevidljiv. Prepoznavši potencijal lika iz pera H.G. Wellsa, koji je od svih spomenutih monstruma zabilježio najmanji broj inkarnacija nakon prve iz 1933. u filmu Jamesa Whalea s Claudeom Rainsom i njegovim imidžom za kolektivno sjećanje (mantil, naočale, zavoji), Universal je dao redatelju i scenaristu Leighu Whannelllu da krene ispočetka u smjeru SF horor-trilera, ne blockbustera, uz producentsku podršku Jasona Bluma i njegove kompanije Blumhouse (Bježi!, Noć vještica). Kakav bi bio Nevidljivi čovjek s Deppom, tko zna, no sudeći po Mumiji njegovao bi blockbusterski pristup liku. Zato je ovo bio dobar izbor: Whannell je poznato žanrovsko ime, scenaristički pokretač hororskih franšiza Slagalica strave i Podmuklo Jamesa Wana, a režirao je četvrti dio iz potonjeg serijala podnaslovljen Posljednji ključ i izvrsni SF akcijski triler Upgrade. Režija spomenutih filmova čini ga pogođenim kandidatom za modernog Nevidljivog čovjeka.

The Last Key je istjerivao demone obiteljskog nasilja/zlostavljanja, konkretno muškarca naspram žene koja se s time suočava. Upgrade se, pak, bavio opasnom tehnologijom u rukama muškaraca. Motive tih dvaju filmova The Invisible Man spaja na jedinstven način i dolazi kao Blumovo iskupljenje za Fantasy Island, vraćajući vjeru u Blumhouse. Više hororsko-trilerskih tenzija napinje se u prvih pet do deset minuta Nevidljivog čovjeka nego u cijelom Otoku fantazija. Junakinja filma Cecilia Kass (Elizabeth Moss, zvijezda Sluškinjine priče) otvara oči usred noći. Polako se budi, još polakše miče suprugovu ruku s boka i pokušava se iskrasti iz kreveta, potom i kuće na litici iznad mora. Cecilia sve pokrete izvodi na prstima i pokušava biti tiho, iako će nehotice u mraku nogom šutnuti zdjelicu za psa, a ljubimac nešto kasnije slučajno aktivirati autoalarm.

Whannell i Moss uspješno na gledatelje prenose Cecilijin strah da ne probudi Adriana (Oliver Jackson-Cohen) i grč da mora pobjeći od njega pod svaku cijenu. Uvodna scena po intenzitetu hororske napetice izaziva prvi Vrisak, ali film neće kasnije skrenuti u komediju, kamoli parodiju. Nisu ovo Carpenterovi Memoari nevidljivog čovjeka s Chevyjem Chaseom. Whannelov je film moderni mračni odraz Verhoevenova Čovjeka bez tijela u kojem je znanstvenik Kevina Bacona probudio nasilnog manijaka u sebi kad je postao nevidljiv (sjećate se scene s Rhonom Mitrom?!).

I sad je Nevidljivi čovjek znanstvenik, ali i suprug-zlostavljač, gori od lika Patricka Bergina od kojeg je u psihološkom trileru Neprijatelj u mom krevetu Josepha Rubena bježala Julia Roberts, lažirajući svoju smrt. Tako je žanrovski postavljen i The Invisible Man, kao psihološka igra živaca, odigrana unutar hororskog SF trilera s jezivim "twistom" prema uzorima. Stara postavka iz Wellesova romana i Rubenova filma dobila je novu perspektivu: muškarac agresor je lažirao smrt i pronašao način da postane nevidljiv kao vodeći stručnjak za optiku, što mu daje veće moći za proganjanje i psiho-fizičko maltretiranje supruge. "Nije mrtav, samo ga ne mogu vidjeti", shvaća Cecilia.

Neće Adrian poludjeti od nevidljivosti; on je već lud, "narcisoidni sociopat", a sposobnosti mu daju mogućnost da postane dijaboličan zlostavljač i, istovremeno, manipulativno prikaže Ceciliju kao mentalno nestabilnu i neubrojivu ženu za ljude oko nje, na način da se čini da se sve PTSP-ovski odvija u njezinoj glavi u koju se on uvukao i ne izlazi. Strah od onoga što ne vidiš (ili ne možeš objasniti) je arhetipski, a Whannell iznalazi kreativne načine da to predoči publici koja je vidjela gotovo sve i prizemlji film iz SF-a u psihološki (horor) triler koliko može za nešto što se zove Nevidljivi čovjek. (Naizgled) prazni hodnici, kuhinje i sobe dobili su jednaki tretman za uzrujavanje junakinje i gledatelja kao u Paranormalnom (dugi, statični kadrovi), generirajući još veću tenziju u smislu je li netko tu i, ako jest, što je sve kadar napraviti.

Manje je više za Whannella i The Invisible Man nije poligon za vizualne efekte kao što je to bio Carpenterov film na valu revolucionarnog Terminatora 2 (žvakanje žvake i napuhivanje balona, pušenje cigarete i dim u plućima), premda su isti sjajni za budžet od svega sedam milijuna dolara, osobito u sceni kad se Cecilia brani tanjurima od nevidljiva Adriana ili ga polije bijelom bojom. Efekti nevidljivosti znaju citirati vizualnost kiborga od tekućeg metala iz T2, ali pretežno su minimalistički kao u Predatoru. Adrian je nevidljiv kao Predator dok promatra, uhodi i vreba Ceciliju koja će završiti u ludnici kao Sarah Connor u nemogućnosti da dokaže njegovu nazočnost jedva postojanu u kadru (dah iza nje) jer okršaj s Nevidljivim čovjekom izgleda kao borba sa samim sobom.

Klasični Wellsov roman dobio je suvremeni "upgrade" za #MeToo eru tzv. muškog pogleda ("male gaze"), seksualnih predatora pa i sve češćih "domestic-violence" slučajeva u jednom od najstresnijih filmova u zadnje vrijeme. Nevidljivi čovjek je triler za gristi nokte od napetosti.

Čudovišna franšiza opet u povojima?

Ako The Invisible Man postane kinohit, a mogao bi, moguće je da inicira novi pokušaj stvaranja Universalove čudovišne franšize s Frankensteinom, Mumijom, Drakulom, Vukodlakom, premda djeluje kao zaseban projekt.