Piše: Nino Romić

Uz uspon i život na bini pod reflektorom, svaki muzičar koji dovoljno dugo poživi mora iskusiti i nerijetko gorku stvarnost jednom kada se svjetla ugase, publika raziđe i kucne čas da se siđe sa bine u život „običnog smrtnika“. Za neke je to prirodan prijelaz iz jednog razdoblja svog života u drugi, dok je za druge to smrt stavljena na čekanje. Potonje je stanje u životu Lupe, središnjeg lika prvog dugometražnog filma Beatriz Sanchís, They Are All Dead (Todos están muertos, 2014).

Todos están muertos; režija: Beatriz Sanchís; uloge: Elena Anaya, Angélica Aragón, Nahuel Pérez Biscayart; 2014.

IMDb rejting: 6.0/10

Rotten Tomatoes rejting: 90%

Život na bini je daleko iza nje, a pred njom je nastavak tamnovanja između četiri zida njenog stana čekajući, kako izgleda, da metaforičnu smrt zamijeni ona biološka. Agorafobičnu i uglavnom nekomunikativnu Lupe u stanju nalik na život održavaju njena majka Paquita i sin Pancho. Baka Paquita je suštinski Panchova majka, preuzevši tu ulogu od svoje kćeri zbog njene emocionalne i svake druge odsutnosti. Njihov odnos je čak i antagonističan, u trenucima kada se Lupe (Elena Anaya) istrgne iz transa.

Bez mnogo ekspozicije, Sanchís u prvih nekoliko scena izgrađuje ozračje tragedije, koja tiho natapa stan u kojem Lupe, Paquita i Pancho žive. Nešto nije u redu, neko je odsutan – neko ko bi trebao biti tu. To je Diego, Lupin preminuli brat. Njegova smrt je povezana sa Lupinim padom u depresiju i njenim strahom od napuštanja stana, a rediteljica i scenaristkinja Beatriz Sanchís istražuje nemili događaj iz prošlosti na vrlo unikatan način.

Naime, iako Todos están muertos započinje sa naracijom od strane Pancha, koji nas upoznaje sa svojom majkom i daje nam prvi nagovještaj o prilikama iz njenog nekadašnjeg života, publika se upoznaje sa tim zbivanjima iz krajnje neočekivanog gledišta. Pored Pancha, pomoćni surogat publike u filmu je niko drugi doli Diega. Preminulog Diega tumači Nahuel Pérez Biscayart, a njegov lik kuca na Lupina vrata uoči praznika Dana mrtvih. S otvaranjem vrata Todos son muertos zaista započinje sa svojom radnjom, igrajući se perspektivama svojih likova. Je li Diego na vratima duh preminulog brata, ili znak da je Lupino mentalno stanje nepovratno kliznulo u pravcu demencije?

Diego je možda glas njene savjesti, a možda prikaza. No u svakom slučaju, on je duh iz njene prošlosti, možda čak i sama manifestacija prošlosti. Diego na Dan mrtvih kuca na Lupina vrata noseći upadnu odjeću, modom i krojem podosta nalik na onu iz Lupinih dana na bini. U filmu o muzičarima bi bio grijeh staviti suhoparnu muzičku podlogu, što Todos están muertos izbjegava sa muzičkom špicom u kojoj će se pronaći zvukovi nadahnuti svime od klasika Bauhausa do grungea ranih i srednjih devedesetih godina prošlog vijeka.

Muzička podloga u ritmu prati emocionalni ton kadrova, pa ne morate žaliti ukoliko ne razumijete tekst pojedine pjesme. Kao i muzika, film oscilira između lakših i težih nota, to jeste trenutaka i scena. Dalje, Sanchís koristi muziku kao poveznicu na nekoliko različitih načina, što naravno i priliči filmu o muzičari, ili pak muzičarima.

Kako na koncu ispada, ima više od jednog pod Lupinim krovom.