Piše: Nino Romić

Velika, zaista monumentalna djela književnosti uvijek traže nova utjelovljenja, jer su odveć primaljivi i izdašni izvori nadahnuća za filmske stvaraoce, a među monumentalnim djelima naučne fantastike u 20. vijeku je svakako i „Dina“ iz pera Franka Herberta. Ovaj roman iz druge zlatne ere žanra dobio je čak tri prilike za adaptaciju. Prvi, naravno, bio je i dan-danas upečatljivi režiserski rad Davida Lyncha iz 1984. Petnaestak godina kasnije, „Dina“ će dobiti i TV adaptaciju u obliku mini-serije u produkciji nekadašnjeg Sci-Fi Channela, a petnaest godina poslije toga red je došao da se sa materijom okuša i Denis Villeneuve, vizuelno nadareni režiser koji se već dokazao u žanru sa Blade Runner 2049.

Dina; režija: Denis Villeneuve; uloge: Timothée Chalamet, Zendaya, Oscar Isaac, Rebecca Ferguson, Jason Momoa; 2021.

Izlazak filma predviđen za 2020. preklopio se sa izbijanjem pandemije, zbog koje je premijera filma bila odložena za cijelu godinu. Sada, na jesen 2021. ljubitelji SF-a i Herbertovog romana konačno imaju priliku vidjeti Dune u novom ruhu – jednom naučno-fantastičnom epu sa zaista dojmljivom glumačkom postavom i ništa manje impresivnom vizuelnom komponentom filma.

Dune je bez sumnje filmsko iskustvo koje zahtijeva odlazak u kino-dvoranu, kako zbog rijetko viđenoga komponiranja kadrova kojim Villeneuve publici predstavlja "ogromnost univerzuma" u kojem se radnja odvija i prostora u kojima se likovi na platnu kreću, tako i zbog vrlo vješto korištene zvučne podloge filma. Ni prvo ni potonje se ne mogu pošteno predstaviti na računarskom zaslonu i slušalicama, a ovo je naročito istinito za vrijeme velikog klimaksa filma na prijelazu sa drugog na treći čin.

O vrlinama filma možemo govoriti kroz dva glavna objektiva, a prvi je onaj jednog nezavisnog filmskog ostvarenja, to jeste – Dune kao film za sebe, neovisan o svojem izvornom materijalu. Ovdje Villeneveov SF ep stoji izuzetno čvrsto, zbog dosljednosti vizuelnog vida filma i isprepletenosti zvučnog zapisa sa istim. Dizajn setova, pa i dizajn cijele produkcije, zaslužuju posebnu pohvalu za stvaranje osjećaja veličanstvenosti, ali i na trenutke kozmičkog užasa.

Drugi objektiv kroz koji možemo gledati na film, očito, jeste kroz prizmu njegove izvorne materije, ali nezavisno od druge dvije adaptacije. Ovdje Villeneuveov Dune ima za primjer vrlinu vjernog prenošenja glavnoga lika, mladog Paula Atreidesa sa stranica Herbertovog romana, u izvedbi Timothéeja Chalameta. S druge strane, poklonicima romana bit će upadljivi izostanak nekih likova bitnih za dešavanja u široj priči „Dine“ i pojednostavljivanje pozadinskih detalja društva, velikih kuća i organizacija koje tvore Dinin neslavni „tronožac.“

No, bilo bi odveć nezahvalno nazvati ovo manom filma, pošto je ipak riječ tek o jednoj polovini cjelovite priče, a možda čak i uvodne trećine jednog još šireg narativa. Ono što se sada čini kao elidiranje, lako može biti tek premetanje redoslijeda kojim je Villeneuve sebi stvorio više materijala za nastavak, odnosno prostora.

Trenutno, nešto najkonkurentnije što se može reći o Villeneuveovom Dune jeste da je posrijedi izrazito upečatljiv film koji otvara velika očekivanja za njegov nastavak, ili nastavke. O njegovim drugim vrlinama kao adatpacija moći ćemo dublje razgovarati tek nakon što se ostali dijelovi „zagonetke“ poslože i spoje u jednu cjelinu.