Biografska drama nezgodan je filmski žanr, onaj koji trajnu kinematografsku vrijednost daje samo u rijetkim slučajevima, kada režiser ima onaj tanani talenat osciliranja između fakata iz života zanimljive persone, uhvaćenih u vrtlog konteksta i same priče, uzete iz istog tog života, naročito kada vas zanima život, u cijelosti, kao priča. Ustvari, najbolji rezultat dobijamo kada režija posjeduje dovoljnu samokontrolu da ne fikcionalizira previše, nego upravo onoliko koliko je dovoljno da bi narativ u najvećoj mjeri zaintrigirao publiku, katkad već odlično upoznatu sa historijskim profilom protagoniste. Odluka da li će težinu odnijeti činjenice, ili njihova sižejna rekombinacija, često determinira doseg i kvalitet krajnjeg proizvoda. Zna se dogoditi da vanredno uzbudljive životne priče, a među novijima na filmu je, recimo, ona Freddyja Mercuryja, posredovane filmom podijele publiku u dva tabora: prvi se vajka zbog nevjernosti faktografiji, drugi bezbrižno uživa u dobro komponiranoj drami ne hajući ni za, ponekad čak i izrazito nesuptilnu, političku aktualizaciju biografije. Tolkien je biografski film koji je pompezno najavljen na radost ljubitelja lika i djela oksfordskog profesora, inovativnog jezikoslovca i pionira epske fantastike, žanra koji od objavljivanja njegovog romana za djecu “Hobit,” a potom i neprevaziđene trilogije “Gospodar prstenova”, neprekidno dobija na popularnosti i poštovanju čitalaca (i gledalaca).

Tolkien; režija: Dome Karukoski; uloge: Nicholas Hoult, Lilly Collins; 2019.

IMDb rejting: 6.9/10

Rotten Tomatoes rejting: 51%

Tvorac magičnog Međuzemlja imao je, nesumnjivo, vanredno zanimljivu životnu storiju; ostao je siroče u nježnim godinama, cijeli je život ljubio jednu ženu, izgubio je najbolje prijatelje u klanici Prvog svjetskog rata, imao zvjezdanu akademsku karijeru. Sve to mimo epa o hobitima, vilenjacima, patuljcima i ljudima, odnosno kontinenta na koji ih je smjestio, jezika koje im je podario, mitologije i historije koja detaljnošću i tragikom kao da nadilazi onu stvarnu, “našu”. Uprizoriti biografiju tog čovjeka misija je puna zamki, čak i više nego biografije drugih pisaca, jer je Tolkien toliko teško odvojiv od svoje trilogije, i drugih dijela istog univerzuma, da je bez onog prstohvata magije zbog kojeg njegove svjetove toliko i volimo nezamisliv i njegov život. A dovoljno je zaviriti na Wikipediju da uvidimo da je to bio život prepun “viškova” stvarnosti: ratne tragedije, bolesti, smrti najmilijih, ali i beskrajne sreće, naročito ljubavne i porodične. Život koji upravo odražava sve one ideale iz trilogije; među njima na prvom mjestu doživotna vjernost voljenoj, ali i, Whitmanovim riječima, nježne ljubavi među drugovima.

Fellowship, odnosno Družina, jedna je od najfrekventnijih riječi koju izgovara junak (Nicholas Hoult) u filmu, i upravo je oko priče o drugarstvu i ljubavi oblikovana ova biografija. Oscilirajući između različitih perioda piščevog života, ali držeći se mladosti, ona počinje na Somi, usred najkrvavije bitke Prvog svjetskog rata. Već ta prva scena (izbezumljeni Tolkien traži drugove na ratištu) ujedno je i aluzija na putešestvije kroz košmarne predjele Mordora Tolkienovih besmrtnih junaka Froda i Sema: da bi sve bilo očiglednije, i piščev se saputnik na filmu isto zove, jednako ga uporno nazivajući “gospodine”. Ratne scene isprepliću se s “lijepim vremenima” iz prošlosti, gdje pratimo Johna Ronalda i njegova tri druga kroz školovanje, istraživanje umjetničkih sklonosti, upis na vajni Oxford, gdje se “traži” na odsjeku za klasike, da bi se, kako se već dobro zna, pronašao u engleskoj filologiji.

Brige su u tim sekvencama mladalačke: borba s autoritetima, odabir studija i životnog kursa, ljubavanje sa ponositom Edith Bratt (Lilly Collins), koja će mu postati životna družica i model za vilenjakinju Luthien iz jedne od najpoznatijih legendi koje je napisao. Scene sa Edith, a naročito ona gdje “filozofiraju” o naravi jezika, redom su prekrasno gledalačko iskustvo, posebno zbog hemije među glumcima. Malo komične sentimentalnosti, po atmosferi donekle nalik na onu iz Društva mrtvih pjesnika, ima u dogodovštinama trojice prijatelja dok smišljaju kako će “spasiti svijet”. Time će i kontrast sa njihovom konačnom sudbinom u rovu (dvojica ginu, treći ostaje invalid, a samo se Tolkien oporavlja) biti oštriji.

Sve u svemu, film je lagan i gledljiv, nema mnogo, a za očekivati je bilo da ih bude, potresa i suza, čak je na momente i bezrazložno razvučen, maltene uspavljujući. Utisak je da se mnogo htjelo, a malo od toga postiglo. Previše grubih aluzija na piščevo djelo (da li smo ga zaista morali vidjeti kako ispisuje čuvenu početnu rečenicu iz Hobita?) i propuštenih prilika tamo gdje su se same nametale. Napraviti uvjerljivu vezu između piščevog djela i njegovog ratnog iskustva samo je ona najočiglednija; iako scene u kojima junak, mučen rovovskom groznicom, doživljava CGI “vizije” u kojima se daju prepoznati bića slična Prstenovim utvarama ili na samom kraju, Balrog, “sjenka i plamen”, koji se ovdje uzdiže kao simbol rata i razaranja, imaju nesumnjiv vizuelni kvalitet, one uticaj rata na Tolkiena ne istražuju, nego samo sugerišu. Tolkien je bio poznat po tome što je, na nevjericu čitalaca i kritičara, negirao uticaj svjetskih ratova na svoje Međuzemlje, dok je u korespondenciji ostavio brojne tragove o tome kako ga je lično obilježio. Nakon filma, ostaje osjećanje da je propuštena šansa da se u tu dinamiku zadre malo hrabrije. Konačni dojam je da je Tolkien snimljen kao svojevrsni fan-service, jer neupućenima će djelovati, i pored vizuelnog majstorstva, kao ugodan TV film za lijeno popodne, ali da je čak i tu omanuo, pretjeravši sa predvidivim aluzijama, ne ponudivši novi ugao i smjelija tumačenja.