Piše: Sead Vegara Malo je onih filmskih priča koje mogu iz nastavka u nastavak djelovati uvijek svježe, inovativno i imati kvalitetan pristup kompletnoj orkestraciji filma, od ideje, priče i scenarija, režije i glume. Jedan od bisera iz te oskudne filmske ogrlice upravo jeste kvadrologija Toy Story iz radionice Disneyjevih digitalnih lutkara iz Pixara. Jer, ono što su Pixarovci učinili sa baš sva četiri dijela Priče o igračkama jeste to da su svaki put postavivši prečku par podioka više uspjeli i više nego preskočiti zadanu visinu. Kada se pojavio u kinima, originalni film, u svakom pogledu tih riječi, Toy Story bio je prvi svoje vrste: u postpunosti kompjuterskom animacijom (CGI) napravljen animirani dugometražni film. To je bilo sad već davne 1995. i u vremenu u kojem je Disney štancao nastavke svojih animiranih klasika, npr. Bambi 2 (he's back and he's pissed). Drugi dio Priče o igračkama je trebao izaći direktno na videu, ali je Pixarov tadašnji šef John Lasseter odlučio popraviti šta se dalo i prirediti publici nešto nevjerovatno. A to je bio nastavak bolji od originala: Toy Story 2 (1999.) kojim je i više nego originalno nastavljena priča. Da umjetnost ne treba požurivati, i da je priču zaista moguće ispričati u tri dijela, uvjerili su nas 2010. sa Toy Story 3. Treći nastavak (pre)lijepo je zaokružio priču i činilo se da je sve što treba reći rečeno. Ali, pored nevjerovatne originalnosti trilogije, posebno to što je posljednji nastavak postao najprofitabilniji animirani film ikada, zašto ubijati koku koja liježe zlatna jaja? Najavljen je i četrvti dio Priče o igračkama.

Priča o igračkama 4; režija: Josh Cooley; glasovi: Tom Hanks, Annie Potts, Tim Allen, Joan Cusack; 2019.

IMDb rejting: 9.0/10

Rotten Tomatoes rejting: 98%

Činilo se da filmski studio Disney, pod čijim okriljem rade Pixarovci, želi još jednom da take the money and run, da citiramo naslov Allenovog filma. U Pixaru se ipak drže svojih postulata, a ti su da će snimiti nastavak tek onda kada budu imali kvalitetn(ij)u priču za ispričati. I zaista su ponovno nadmašili sami sebe. Bez neke lažne skromnosti, njihove celuloidno-digitalne animirane priče su protkane snažnim likovima koji vas u istom momentu tjeraju na smijeh i na suze, sjetu, tugu i radost. Sve najljepše i najbolje. In-ge-ni-o-zno. Ono što Pixarovci najbolje znaju jeste da ispričaju priču koja će vas u isto vrijeme nasmijati i ganuti do suza, te po četvrti put isporučuju neviđenu priču o igračkama.

Na kraju trećeg filma sada već veliki Andy konačno je odrastao prepuštajući svoje igračke djevojčici Bonnie, a potom se još jednom, zadnji put, poigrao sa tim istim igračkama i Bonnie, i shvatio da je pronašao dijete u sebi. Sami početak četvorke vraća nas devet godina unazad i u vrijeme kada su se Buzz (glas Tima Allena), Woody (glas Toma Hanksa) i ekipa oprostili od Bo Beep (glas Annie Potts), te se nastvalja u sadašnjosti i sobi male Bonnie gdje je Woody poprilično zapostavljen. Da stvar bude još dramatičnija Bonnie kreće u školu i već na prvom času, uz Woodyjevu pomoć, “pravi“ novu igračku: Forkyja (glas Tonyja Halea) od plastične viljuškice, par končića, štapića i gline. Tako će Forky postati najvažnija Bonnieina igračka samo što Forky o sebi ima prilično nisko mišljenje i smatra se “običnim smećem“: „Ja sam napravljen za supu, salatu, možda čili i onda u smeće!“ Bonnie sa roditeljima kreće na izlet, a Woody je sebi dao za zadatak da se Forky ne izgubi ili ne pobjegene. Forky iskače iz vozila u pokretu, Woody ga slijedii, te će se dvojac naći izgubljen na auto-cesti. Igrom prilika, Woody će sresti Bo Beep i u neviđenoj avanturi otkriti šta znači biti prava igračka.

Animirani filmovi su namijenjeni prvenstveno djeci, to je valjda neka osnovna pretpostavka. Tretiraju teme prihvatljive djeci na njima blizak i primjeren način. Mada, kroz animiranu formu se mogu provući i ozbiljne priče namijenjene isključivo odrasloj publici. Snimiti animirani film koji će biti primamljiv djeci i odraslima, toliko da ako ne podjednako onda svako na svoj način uživa u njemu, je nešto što polazi za rukom tek rijetkim pripovjedačima nekad crtanih, a sada CGI animiranih pokretnih slika. Kao neprikosnoveni „igrači“ u svom poslu jesu digitalni lutkari iz Pixara na početku samostalni, a sada u sklopu Disneyeve animacijske divizije. Oni su ti koji u svojim filmovima imaju savršenu notu dječijeg „zamaskiranog u odraslu odjeću“, onoga što će se svidjeti djeci, a odrasli se istodobno pronaći u tome, pod uslovom naravno da je to „njihova šoljica čaja“.

Snimivši četiri dijela Priče o igračkama u rasponu od 24 godine samo je dokaz njihove ingenioznosti i ne željenja da se podilazi publici. Digitalni lutkar Josh Cooley, zaslužan za Toy Story 4 sa armijom Pixarovaca uz sebe, uspio je u (gotovo) nemogućem: snimiti četvrti dio popularne priče bez ijedne pogrešne ili viška situacije sa autentičnim i originalno ustanovljenim likovima. Savršenstvo bez mane.