Dok čekamo u hipnotičkom transu predzačinske smjese Dune Dennisa Villenuevea, svoju žeđ za Arakisom, Atreidima i Harkonnenima možemo utoliti jednom prijašnjom adaptacijom. Riječ nije o adaptaciji Davida Lyncha iz 1984, već o mini-seriji iz produkcije nekadašnjeg Sci-Fi Channela, Frank Herbert's Dune iz 2000. Dok Lynchov Dune stoji i dan-danas kao obavezna filmska lektira samo radi vizuelnog doživljaja, ljubitelji Herbertove naučno-fantastične epopeje naći će daleko, daleko vjerniju adaptaciju izvornog materijala u mini-seriji.
Štaviše, tvorci serije su bili tako pouzdani u konačni ishod da su se osjećali sigurnim u odluci da u naslov serije uvrste i samog autora. Neki bi osudili takvo samouvjerenje Johna Harrisona, režisera i glavnog scenariste trodjelne mini-serije, ali epitet ugrađen u naslov serije je istovremeno prisvojan i opisan, ali i vrlo tačan. Frank Herbert's Dune je adaptacija romana vrlo blizu 1:1 omjera, koliko to medij i popratni uvjeti dopuštaju.
S izuzetkom sekvenci iz romana posvećenih sporednim likovima kao što su Gurney Halleck ili Thufir Hawat, radnja serije prati uz stopu priču romana. Istina, vrsni poznavatelji romana će odmah uočiti smanjivanje ili elidiranje nekih vidova sporednih likova, bitnih ne nužno za radnju koliko za pozadinu priče, ali to je vječna cijena ekraniziranja romana, naročito onih slojevitih kao što je slučaj sa „Dune“ Franka Herberta.
Radnja Frank Herbert's Dune smještena 20,000 hiljada godina u budućnosti, u kojoj je Zemlja daleko sjećanje, a čovječanstvo raštrkano širom poznatog svemira, ali istovremeno spojeno svojom zavisnošću o začinu melangeu, neophodnom za svemirska putovanja, trgovinu između planeta i opstajanje samog čovječanstva. Začin se može naći na jednom i samo na jednom mjestu – na Arakisu, naslovnoj Dini, što do sučeljavanja dovodi mnogobrojne frakcije u poretku univezuma, a zajedno sa tim dvorske intrige i rat.
Izvorni roman „Dune“ je bio Igra prijestolja decenijama prije nego što je George R.R. Martin načinio prvo slovo „Pjesme leda i vatre“, ali mini-serija Frank Herbert's Dune to svakako nije, u produkcijskom smislu. Mini-serija je bila snimana na televizijskom budžetu, zavidnom u svoje doba, ali to doba je bilo koncem 90-tih. Shodno tome, teško je ne uočiti vidove serije koji su loše ostarili – računarski stvoreni prizori su sa današnjeg gledišta upadno loše kvalitete, dok su nepomični prizori i pozadine prikazane pomoću tehnike zelenog platna nešto bolje ostarile u dvadeset godina od dolaska serije na male ekrane.
S druge strane, izvedbe glumačke postave, dijalog i način na koji je priča romana prenesena na ekran su svakako vrijedni vremena i pažnje gledatelja. Posebne pohvale idu k Saskiji Reeves u ulozi gospe Jessice, te Ianu McNeiceu koji je svojom izvedbom oživio lik Barona Harkonnena i reformirao ga u potpunosti od inačice koju smo vidjeli u Lynchevom Dune. Alec Newman se odlično snalazi u drugom i trećem dijelu serijala kao Muad'Dib, dok je u prvom dijelu kao Paul Atreides donekle intertan.
Ukoliko ste voljni prijeći preko ostarjelih vizuelnih efekata i povremenih dijaloških trazavica, Frank Herbert's Dune će se sigurno dokazati kao serija vrijedna gledanja. Ukoliko bi vam serija zagolicala nepce za začinom i vječnom bitkom za njega, do izlaska Villeneuveovog filma, na raspolaganju imate i dvodjelni nastavak, Frank Herbert's Children of Dune.
