Piše: Maja Abadžija

Početkom godine, gleda se unazad, sastavljaju se pregledi i rezimei, viri se u nadolazeći dvanaestomjesečni period. Uzbudljivo vrijeme - nadamo se da ćemo tom rabotom doći do poneke spoznaje o novitetima koje je donijelo proteklih 365 dana. U svijetu televizijskih narativa, pak, noviteti stižu kontinuirano, na sedmičnoj bazi. Mašinerija je to koja se ne zaustavlja i o kojoj se nema bogzna šta reći osim da bogatstvo i kvalitet sadržaja rastu u uslovima neviđene produkcijske kompeticije. U tom je labirintu televizijskog obilja pomalo teško snaći se ako ste gledatelj ili gledateljica: kako odlučiti kojem fiktivnom narativu pokloniti ionako oskudno slobodno vrijeme?

Pravo na žanr

Arijadnina nit za 2018. godinu, kada je eksplodirao #MeToo pokret i kada su se neki novi principi počeli ravnati u biznisu zabave, mogla bi biti potraga za neispričanim ženskim pričama. Osim što se pokušao izboriti sa otrovnim mačizmom, nasiljem i nepravdom u svijetu show businessa, #MeToo nas je nagnao da konačno ozbiljno i promišljeno gledamo filmski i TV sadržaj, koliko god on sam neozbiljan bio, i da u njemu ogoljavamo rodne mehanizme, zahtijevajući priče o ženama koje neće biti samo “jaki ženski likovi” (univerzalni holivudski argument na dosadne feminističke prigovore), nego likovi, tačka. Čak se i televizijski život, koji je, istini na volju, odavno prestao biti bastion narativnog konzervativizma, počeo odvijati onkraj Bechdelinog testa, ponudivši junakinje o kojima se unedogled raspravljalo na Mreži i u čijim smo sudbinama tražili, kao u svakoj dobroj priči, tragove naših života i iskustava. Ispisane unutar gotovo svakog prihvaćenog žanrovskog obrasca, upravo bi junakinje mogle pružiti dobar pregled serijske 2018., za publiku osjetljiviju nego ikad na plošne i stereotipne junakinje i sklonu oštro osuditi njihovo odsustvo - za publiku koju “muški pogled”, kako ga naziva feministička teoretičarka Laura Mulvey, žulja poput neadekvatnih sočiva.

Ako bi se morao, pak, odabrati ovogodišnji favorit, to bi sigurno bila serija Oštri predmeti sa rastrojenom novinarkom na zadatku u američkoj provinciji, koju maestralno igra Amy Adams. Nastala po literarnom predlošku, debi-romanu Gillian Flynn, serija prati junakinju koja se spušta u srce porodične tame i ambis autodestrukcije. Jedinstvena priča o Minhauzenovom sindromu, zlu koje se prenosi s generacije na generaciju ženskom linijom, premrežena je, poput tijela junakinje Camille, ožiljcima političkog i povijesnog zla južnjačkog gradića Windgap, čija je ključna lokalna legenda herojska trpnja silovane supruge komandanta republikanske vojske. Ona govori i o sestrinstvu i majčinstvu, bez zazora prema ženskoj nesavršenosti i emocionalnoj osakaćenosti, smjela u pristupu bolnoj temi serijskog ubistva, ali i u gradnji junakinja čije odrastanje i sazrijevanje nisu univerzalni, nego devijantni.

Idući dalje “ženskom linijom”, teško je mimoići i odličnu britansku seriju Killing Eve, nešto preciznije žanrovski definiranu, no ne manje šarmantnu u istraživanju odnosa dviju centralnih junakinja - istražiteljice britanske tajne službe M16 (Sandra Oh) i neuhvatljive i neobično maštovite serijske ubice (Jodie Comer). Ono što se na prvi pogled čini kao prekrajanje muškog modela špijunske drame razvija se, u bjesomučnom ritmu, u igru mačke i miša, osvojivši pritom tipično muški teritorij: žanr, sa svim njegovim frivolnostima i kapricima. Sjajna gluma, a posebno erotski naboj kojim je oivičeno dovitljivo nadmudrivanje Eve i Villanelle, kreativna rediteljska rješenja koja naglašavaju simboličke motive, uvrnuti humor, sjajna muzička podloga i, ne zaboravimo istaknuti, inteligentan pristup kostimografiji, čine seriju koju je teško ne odgledati za noć (ali i humoristični, jednostavno zabavni kontrapunkt često mračnim ženskim sagama).

U košmarnom svijetu

U istoj se tematskoj ravni međuženskih relacija nalazi i Genijalna prijateljica, ekranizacija prvog toma neobično popularne napuljske tetralogije Elene Ferrante. Prateći Elenu i Lilu, dvije natprosječno talentovane djevojčice iz napuljske provincije, prenapučene nasiljem, siromaštvom i borbom za opstanak, Genijalna prijateljica na maltene revolucionaran način slika sve nijanse ženskog prijateljstva, od prvih lutaka do lekcija iz latinskog i menstruacije, otvorivši prostor uvijek lako stereotipiziranim mladim junakinjama, smjestivši ih u uzbudljiv svijet Italije 50-ih, rastrojen klasnim sukobima, kriminalom i nasiljem. Višedimenzionalan odnos prijateljica oscilira između gorke kompeticije i nježne brige jedne za drugu, a oivičen je snažnom voljom da se grabi naprijed, izvan potčinjenosti i siromaštva, koji su shvaćeni maltene kao sinonimi. Najavljen je i nastavak snimanja (druga sezona pratit će drugu knjigu, “Priča o novom prezimenu”), ponovo sa misterioznom autorkom romana u konsultantskoj ulozi, što svakako obećava.

Od serije koja je slavljena zbog smjelosti teme i savršenog tajminga, Sluškinjina priča bila je neizbježna feministička lektira sci-fi/fantasy žanra. U drugoj sezoni, nažalost, nije ponovila nijedan od prvobitnih pozitivnih utisaka. Distopijski mračnjak nastao po istoimenom romanu Margaret Atwood u nastavku je, naime, ponešto izgubio progresivni potencijal, uhvativši glavnu junakinju June u naizgled nerazmrsivu petlju pokušaja bijega iz represivnog režima. U košmarnom, kastinski podijeljenom svijetu pravo na prokreaciju imaju samo jalovi privilegovani, dok su Sluškinje, kojima pripada i June, primorane pružati im svoje rasplodne moći uvijek za-još-jedan menstrualni ili trudnički ciklus u toplom i sigurnom. Strogi evanđeoski patrijarhat tog svijeta, grozomorna ekstenzija biblijske pripovijesti o Raheli i Lei, trebao je biti pozadina priče upozorenja o vrlo vjerovatnoj lakoj predaji svih teško izborenih ženskih prava. Nažalost, serija se pretvorila u jezivi, iscrpljujući ping-pong sa gledateljem, insistirajući na (tobože) šokantnom nasilju koje ne služi ničemu, a ponajmanje razvoju fabule. Niz neuspjelih bjekstava završava logično - ponovnim povratkom June u utrobu Gileada, uspješno predstavivši njeno odustajanje od slobode kao ultimativnu majčinsku žrtvu, no okus, ipak, ostaje ponešto gorak.

(Lady) Macbeth

Isto se može reći i za političku dramu House of Cards koja je ove godine okončana. Uplovivši u finiš bez Franka Underwooda, političkog prevrtanera navučenog na sirovu moć, serija je već na samom početku osakaćena za ulogu po kojoj je bila univerzalno prepoznatljiva. Međutim, udarac je dostojanstveno pretrpljen, premda se odsustvo glavnog junaka (čiji je glumac optužen za seksualno zlostavljanje maloljetnika) osjeti maltene u svakom kadru. Fokus je ostao na njegovoj supruzi Claire koja ga nakon misteriozne smrti mijenja na mjestu lidera slobodnog svijeta. Fantastična Robin Wright nije u ovoj ulozi ispoljila sav svoj glumački kapacitet, možda zbog duhova iz prošlosti kojih se narativ nije dovoljno odlučno otresao, a možda i zbog toga što je, u odsustvu Franka i njihove međusobne hemije koja je umnogome činila kičmu serijala, ponešto zasjenila ostatak glumačke ekipe. Osim neophodne rekapitulacije svih Frankovih i njenih zločina, glavna junakinja poslužila je za lucidno propitivanje feminističkih svetinja u svijetu visoke politike, gdje trudnički trbuh predsjednice SAD-a postaje legitimno političko sredstvo. Na sličan način oblikovan je i sukob s aktuelnim političkim protivnicima: rivalstvo sa prijateljicom iz prošlog života, predvodnicom moćne korporacije koja od Claire želi naplatiti politički dug njenog muža, Annette Shepherd (Diane Lane), seriji daje pomalo neočekivan zaokret. Kompleksan i slojevit odnos nekadašnjih prijateljica izgrađen je na bazi intimne zajedničke prošlosti i interesne političke sadašnjosti, klizeći između njihovih naivnih djevojačkih početaka ka prezentu gdje su postale, vjerovatno, dvije najmoćnije žene na planeti, neodlučne žele li biti, riječima Annette, Lady Macbeth ili Macbeth.

Među serijalima sa protagonisticama treba izdvojiti još poneki biser, kao što je beskrajno gledljiv i makabričan, premda pomalo pogubljen remake Sabrine, vještice tinejdžerke, naslovljen Jezive avanture Sabrine, podsjetiti, ako je to uopšte potrebno, na uvrnuti Westworld gdje se kroz robote ženskih lica i tijela neočekivano propituje (i) rodni identitet, te najaviti povratak Big Little Lies, drame koja na senzibilan način tretira porodično nasilje i ženski rivalitet, ali i solidarnost.