Piše: Maja Abadžija

Priča o braku (Marriage Story) pomalo je neprimjetna na oskarovskoj listi za najbolji film; uz historijski spektakl kakav je 1917, dovitljivu satiru poput Parazita ili filmove o kojima se ove godine nedvojbeno najviše razgovaralo - Bilo jednom... u Hollywoodu i Jokera - ‘’obična’’ ljubavno-porodična drama naizgled i nema čime da se podiči. Međutim, Priča o braku nipošto nije ružno pače na listi zvjezdanih filmova iz prošle godine - naprotiv. Naime, drama koju režira Noah Baumbach, a glavne uloge nose vjerovatno najsnažniji glumci svoje generacije - Scarlett Johansson i Adam Driver, ima štošta da ponudi u svoj svojoj (prividnoj) jednostavnosti. Naslov je svojevrsna metafora, jer priča o braku je, ustvari, priča o razvodu, odnosno njegovom mučnom i emocionalno napregnutom svršetku. Kao da nam se time poručuje da je okončanje ljubavi između muškarca i žene kristalizacija svega onoga što je u toj vezi bilo loše, ali i dobro. Uvodna sekvenca filma još je direktnija, prvo Charlie, a potom i Nicole, nabrajaju šta je sve to što vole kod onog drugog, dok gledamo sasvim obične, ali beskrajno tople i empatične scene iz porodične svakodnevnice.

Priča o braku; režija: Noah Baumbach; uloge: Scarlett Johansson, Adam Driver, Laura Dern; 2019.

IMDb rejting: 8.0/10

Rotten Tomatoes rejting: 95%

“Uz nju se ljudi osjećaju ugodno čak i povodom najsramotnijih stvari”. “On nikad ne dozvoljava da ga tuđa mišljenja spriječe da uradi ono što želi”. “Ona poklanja sjajne poklone”. “On plače dok gleda filmove”. Zbog toga rez i sljedeća scena - Charlie i Nicole kod bračnog savjetnika - djeluje tako šokantno. Oboje tako dobro znaju ono šta kod onog drugog vole, ali se ta osjećanja više ne mogu izraziti. Komunikacija je zakočena i ne znamo šta je to krenulo po zlu tim lijepim, pristojnim, talentiranim ljudima koji, na prvu gledano, vode život iz snova. Charlie je avangardni teatarski reditelj u zenitu karijere, dobitnik značajnih priznanja, na sigurnom putu za Broadway.

Nicole je njegova muza, talentirana glumica koja je krenula holivudskom putanjom slave, odglumivši tipičnu ulogu zavodljive tinejdžerke, ali, zahvaljujući Charlieju, u međuvremenu shvativši da želi da se bavi ozbiljnom pozorišnom glumom. On je ‘’self-made’’ Njujorčanin, zaljubljen u gradsku vrevu i osobiti duh tog grada. Ona je, pak, za njim došla iz Los Angelesa, što nikad nije posve preboljela. Simbolično smještanje na dvije strane zemlje, na dvije različite obale, već na samom početku govori o nepremostivoj daljini među njima. O nepomirivosti.

Ukratko, godine sklada u stvaralačkom zajedništvu bliže se kraju. Razvod je neminovan, ali nije sam razvod problem - Nicole odlučuje prihvatiti ponudu da glumi u televizijskoj seriji koja se snima u njenom rodnom gradu, a za Charlieja dubiozna umjetnička vrijednost tog uratka nije problem, nego činjenica da ona odvodi njihovog osmogodišnjeg sina Henryja. Upravo će u LA-u Charlie dobiti papire za razvod. Ubrzo postaje jasno da mirni, sporazumni raskid kakav su priželjkivali neće biti moguć. Upliću se advokati, kreće rasprava o podjeli imovine, borba za skrbništvo i sve ono što obično ide kad se uđe u pravni sistem. Navlače se maske koje su toliko različite od onih nježnih portreta s početka. I, avaj, sve eskalira prebrzo.

Par čaša vina sedmično od Nicole napravi lošu majku. Posvećenost poslu i zauzetost znače da je Charlie loš otac. Ona je hakovala njegov email. On je imao vanbračnu aferu. Priča o braku ne može imati, naravno, sretan kraj. Nakon što se pravne procedure okončaju, čak i kad su manje-više, kao ovdje, pravedne (mada djelomično u Nicoleinu korist), nemoguće je iz njih izaći neoštećen. To je jedna od ključnih poruka Baumbachovog filma, uz to da čak i kada znamo kada su stvari otišle kvragu, slobodni pad ne možemo zaustaviti. Svaki disbalans može početi, na naizgled bezazlen povod, vući u svoju stranu. Baumbachovi junaci imaju još dodatni teret svojih kreativnih profesija. Oboje su daroviti, kompetitivni, sujetni: dovoljno je da se malčice nađu u sjeni onog drugog pa da nastupi strašna kriza.

Film je tu posebno kritičan prema tradicionalnom odnosu režiser - glumica, odnosno umjetnik - muza, kada u jednoj dirljivoj sceni Nicole krene u haotičan monolog gdje kaže: “Smanjila sam se. Shvatila sam da nisam nikad oživjela za samu sebe, samo sam hranila njegovu živost”. Time se ističe labilna ravnoteža ne samo stvaralačkih nego i bračnih odnosa generalno. Koliko smo u njima da bismo hranili sobom druge, odnosno, koliko smo životnosti iz naših najbližih, potpuno nesvjesno - iscrpili?

No i pored generalno otrežnjujuće vizije braka, Baumbachov film nije pesimističan. Naglašavaju se zrake svjetla, kojih ima čak i na najmračnijem mjestu: empatija i ljubav. Poneki prosjev humora, naročito u portretu beskrupuloznih advokata, ekscentričnih srodnika i saradnika, ovom filmu daje emocionalnu raskoš. No u svemu najviše blistaju performansi Johansson i Drivera, koje je pravo zadovoljstvo vidjeti izvan superherojskog/space opera filmskog konteksta.