Piše: Nino Romić
Druga polovina devedesetih godina ostat će zapamćena kao grozničavi vrhunac eshatologije dvadesetog vijeka. Kako se približavala velika – a ipak u konačnosti, nevažna – promjena brojke u zaglavlju kalendara, tako je rasla pomama za predstavljanjem smaka svijeta na ekranima i platnima različitih veličina. Iz svemira smo bili bombardovani dvaput, i to u kratkom razmaku budući da su Deep Impact i Armaggedon izašli praktično u isto vrijeme (1998). Svijet je bio poharan Y2K bugom, asteroidima i invazijama (Independence Day, 1996), a čovječanstvo raznim kugama (12 Monkeys, 1995, te X-Files: Fight the Future i The Virus, redom 1998. i 1999.).
Na nesretnike koji su preživjeli taj sunovrat, bile su puštene razne mistične sile, na čijem čelu je bio niko doli Nečastivog – to jeste, prije nego što će ga Arnie zaustaviti u End of Days. To je, pak, bio drugi pokušaj Princa tame da pokori svijet, budući da je to pokušao nekoliko godina ranije u španskoj crnoj komediji, El dia de la Bestia, u režiji Alejanra de la Iglesija.
Po popularnoj izreci, vrag je u detaljima, no u ovom slučaju njegovo skrovište je u naslovu. Naime, prijevod na hrbatu kasete koju sam iznamljivao u videoteci dva do tri puta mjesečno u svojim mlađim danima (dok je još postojao običaj iznamljivanja filmova) glasio je Noć Zvijeri iz nekog razloga. Pravilniji je prijevod, naravno, Dan Zvijeri – kao što sam saznao desetak godina kasnije kada sam se poželio ponovo upoznati s jednim od svojih najdražih filmova. Tražeći navedenu špansku crnu komediju s nepravilnim naslovom koji sam izveo iz poznatih latinskih korijena, uronio sam u more polovičnih rezultata od jeftinih sci-fi filmova iz pedesetih do čudnih socijalnih drama. Ovo je opasnost zaljubljivanja u opskurne i čudne filmove, s malim praćenjem i još manjim izgledima za tržišno plasiranje na novijim medijima. Ako vaš omiljeni film nije doživio izdavanje na digitalnom mediju, vjerovatnost da će završiti u jami zaborava, ili kao kaseta na nekom odlagalištu, tim prije je veća.
Nakon gotovo sat vremena petljanja sa filterima na različitim arhivnim portalima bez uspjeha, bio sam spreman odustati od potrage, te prepustiti u sjećanju fragmentirani film zaboravu. I tako bi bilo, da nisam odlučio promijeniti početni element pretrage u tražilici. Potražio sam španskog nasljednika latinske riječi dies – dan, upario ga s ostatkom naslova i pronašao dugo traženi film.
Radnja El dia de la Bestia započinje dolaskom oca Angela Berriartue u Madrid na Badnju večer, s veoma jednostavnim zadatkom – ubiti Antikrista i zaustaviti smak svijeta. Ono što će uslijediti je najkatastrofalniji praznik otkako je prekaljeni njujorški policajac John McClane odletio za Los Angeles u božićnu posjetu svojoj supruzi i djeci.
Ubjeđen da se čas Nečastivog bliži, otac Angel (Alex Angulo) se predaje grijesima ne bi li zavarao Princa tame. Način na koji to čini govori u mnogo čemu o njegovom liku, pa scenario veoma brzo od njega gradi simpatičnog protagonista. Angelova zlodjela su sitne krađe, vandalizam, pušenje cigareta i slušanje odabranih heavy metal bendova. U otkrivanju potonjeg mu pomaže Jose Maria (Santiago Segura), arhetipni stručnjak iza pulta, figura koja je skoro nestala iz današnjeg svijeta – vodič manje upućenima, a guru iskusnijim potrošačima kulturnih proizvoda. Korijen humora Dana Zvijeri je u Angelovom liku, koga pratimo u priči po komedijskom kalupu ribe na suhom, ili stranca u stranoj zemlji. Njegovo poimanje zla je naivno, ali i nevino, pošto očito dolazi od osobe kojoj su takve radnje sasvim strane. Alex Angulo hoda u svećeničkoj halji kao da je zaista njegova, njegove gestikulacije su one duhovne osobe, što dovodi do urnebesa kada ta duhovna osoba mora zaganjati obdarenu plavušu niz stepenište kako bi je spriječio da prijavi otmicu određene TV ličnosti.
Približavanje Zlome, avaj, iziskuje ozbiljnija djela zla, pa se Angel u pratnji uživatelja rekreacionih droga i zakletog metalca, Josea Marije, odlučuje oteti mistika sa kablovske televizije, profesora Cavana (Armando de Razza), misleći da je on ključ za otkrivanje mjesta rođenja Antikrista. U stvarnosti, Cavan je šarlatan koji prodaje trećerazrednu okultiku na kablovskoj i knjige pogodne samo za potpalu roštilja. Ustvari, Cavan je hodajući vertikalni zasjek sveukupnog zeitgeista devedesetih, ere novih tumačenja Nostradamusa u iščekivanju neposrednog kraja postojanja, kada je pozamašan broj osoba u zapadnom društvu čekao da se desi nešto na koncu milenija. Premda atmosferičan od uvodne scene, kako zbog osnovne tematike, tako i zbog pažnje posvećene zvuku i muzičkoj podlozi, Dan Zvijeri je neutralan po pitanju postojanja nadnaravnih sila do sekvence u Cavanovom apartmanu. Poslije događaja opisanih u njoj, taj odabir ostavlja gledatelju. Naime, u sklopu izvođenja obreda prodaje duše Nečastivom, tri glavna lika uzimaju pričest s dodatkom LSD-a, pa se ostatak filma može gledati kao divljanje tri osobe koje pate od jakih halucinacija, koliko i bitka protiv sila zla.
Trenutak kada sva tri lika zastanu i polako se okrenu ulijevo je istovremeno napet, strašan i urnebesan, pa kao takav lijepo opisuje sveukupnu mješavinu strave i komedije. S druge strane, ista sekvenca sadrži i par manjkavosti filma. U pitanju je scena u kojoj Angel ispituje profesora Cavana, tako što odgovore izmamljuje udarcima štapom za hodanje. Raniji trenuci fizičkog nasilja u filmu su kraćeg daha i bolje postavljeni, dok ova scena pati od odsustva težine udarca i osrednjeg blokiranja kamere. De Razzi očito nije bilo najugodnije da zaista primi jedan ili dva udarca, ma kako kontrolirana, ali blokiranje kamere nije postavljeno da prikrije odsustvo kontakta kraja štapa i de Razzine glave. Dalje, njegov Cavan odveć lako prelazi na stranu Angela i Josea Marije, dok bi bilo prirodnije da pokuša još jednom pobjeći od njih.
El dia de la Bestia posjeduje također veoma tih komentar po pitanju naravi zla. Kroz cijelo trajanje filma, mediji opisuju – a glavni likovi imaju priliku i vidjeti – činove nasilja protiv beskućnika i divljanje grupe koja želi očistiti Madrid. Dok je Angel vidio krađu i vandalizam kao grijehe kojima će dokazati svoju privrženosti zlu, stvarni činovi zla ostaju nezamijećeni iako su svima na vidjelu. Ljudi prolaze kraj prebijenih osoba, zapaljenih beskućnika i poprišta nasilja kao da ne postoje, a samo Angel kao stranac u stranoj zemlji uvažava njihovo postojanje.
Slično kao i već opisani božićni klasik, Umri muški, borba s glavnim negativcem, primjetno rogatijim od Hansa Grubera, održava se u poluzavršenom neboderu. Bez ulaska u spojlere, način na koji Angel odnosi pobjedu je također izvjestan komentar na moderno društvo, bio on namjeran ili ne. Moj vlastita reakcija je bila nevjerica da se neko drugi nije već sjetio nečega tako očitog i jednostavnog.
Nakon što su zaustavili smak svijeta (ili nakon što su propucali pola Madrida u ludilu halucinacija) naše junake nalazimo na ulici, kao beskućnike, čudeći se nezahvalnosti svijeta. Ljudi su nastavili svoje živote, kao da se ništa nije desilo, a društvo ih je prepustilo da sami sebi vidaju rane. Kao i u pustolovinama grupe TNT, neznani junaci su spasili svijet od opasnosti za koju niko nije znao, te se vratili svojem životarenju u općoj nepoznatosti i gorkom cinizmu.
Zaključak – Zvijer danas
Dvadeset godina je prošlo otkako se El dia de la Bestia zavrtila u videorekorderu jednog mladog istraživača crnog humora, a od tada se mnogo toga promijenilo – ukus, poimanje svijeta, pa i sâm svijet. Promijenile su se i komedije, postavši uglavnom tupa oruđa, umjesto britkih instrumenata. U najboljem raspoloženju, ogromna većina današnjih naslova u ovom žanru se može opisati kao niz skečeva povezanih minimalnom niti radnje, napućenih zaboravljivim likovima i lokacijama.
U tom pogledu, drago mi je reći da Dan Zvijeri odolijeva bezdanu moderne komedije. Primjera radi – od tri junaka, profesor Cavan je najmanje razvijen lik u materiji scenarija i dijaloga, ali set njegovog apartmana (naročito namještaj i ukrasi) govore dovoljno da možemo zaključiti da o sebi misli kao o playboyu, premda je nama predstavljen šarlatan i preprodavač kičavih privjesaka. Imajući to na umu, šta možemo reći o nekom sporednom, ili čak o glavnom liku iz, recimo – Paul Blart, Mall Cop 2, filma koji je izašao prije samo par godina?
Spomena je vrijedna i sličnost pojave nasilja nad beskućnicima u filmu s pojavom ekstremnih grupa usmjerenih protiv imigranata na Starom kontinentu. Sličnost nekih scena s snimcima iz skorijih reportaža zaprepaštava. Nažalost, to filmu iz 1995. daje britku relevantnost preko dvadeset godina kasnije. Naravno, proces stvaranja sjećanja je hemijske naravi i daleko od savršenog, pa je Dan Zvijeri možda samo tri ili četiri petine onoga što je bilo upisano u sjećanju onog mladog istraživača, ali to sjećanje je istrajalo dvije decenije. S time na umu, umjesto preporuka bacit ćemo se na pohvale. Prva među njima će biti muzička špica Battiste Lene, zajedno s minimalističnom, lo-fi glavnom temom, čiji su sumnjivo kompresovani i odjekivi bubnjevi nadahnuli mnoge instrumentale u mojim ranim danima bavljenja muzikom. Druga pohvala ide dizajnu naslovnog antagoniste. Iako je vrhunac filma pun ispodprosječnog korištenja zelenog platna, praktični vid Zvijeri je i do dan-danas veoma upečatljiv, i strašan.
Konačno – posebna zahvala ide videotekaru koji je onome mladom istraživaču iznajmio film s okultnom tematikom, živopisnim scenama nasilja, opisima korištenja narkotika, scenama koje sugerišu erotiku i još bezbroj stvari sa kojima sedmogodišnjak ne bi trebao imati dodira.
