Piše: Vesko Kadić

O Jasmili Žbanić i njenom filmu Quo Vadis, Aida? pisalo se, i pisat će se još. Ostvarenje je to koje je ove godine na dodjeli EU Oscara odnijelo tri priznanja: najbolja režija, film i najbolja ženska uloga (Jasna Đuričić). Povod je to za novi tekst iz pera Filmofilovog saradnika Veska Kadića: „Uloga žena-redateljki u bh. kinematografiji“ u kojem autor piše (uglavnom) o Vesni Ljubić i Aidi Begić-Zubčević, uz dužno poštovanje prema Jasmili Žbanić i Ines Tanović.

Temu žene-redateljke moguće je sagledati iz više kutova, no ovaj uradak će se fokusirati na kreativnu ulogu redateljki, jer je to najrelevantniji vid predstavljanja filmova iza čijih kamera su stajale predstavnice nježnijeg spola.

Sigurno postoji podatak, koji bi mogao biti dobar uvod za odabranu temu, tko je bila prva svjetska redateljka, no nije na odmet početi s drugom činjenicom da je Leni Riefenstahl bila prva žena redateljka koja je stekla međunarodnu slavu. Ona se, također, ubraja među najdugovječnije filmske djelatnike, pa se osvrnimo i na podatak da je u svojoj 100. godini snimila dokumentarni film Podvodne impresije, i s obzirom da je film zabilježio i podvodna snimanja, Riefenstahl se smatrala najstarijem roniteljem na svijetu. Međutim ovi svjetli podaci za njeno stvaralaštvo imaju i drugu manje poželjnu „šampionsku titulu“, jer njen igrani film Nizija četiri decenije je držao rekord kao dugometražni film s najdužim trajanjem proizvodnje, a razmak od 48 godina između Nizije i Podvodne impresije smatra se najdužom pauzom u radu jednog redatelja. Ipak, povijest filma će iznad svega ovu redateljku upamtiti kao pionira inventivnih tehničkih otkrića, snimanja najmasovnijih javnih političkih događaja i zanimljive uporabe elemenata filmskog načina izražavanja, često je opisujući kao najvažniju redateljku 20. stoleća, ako joj „oprostimo“ rad kao „državnog redatelja“ u doba vladavine nacista u Njemačkoj.

Njen dugomatražni dokumentarni film Trijumf volje (naslov je dao sam Hitler!) prikazuje vođu Trećeg rajha iz znatno izraženog donjeg kuta kako u jednoj sceni izlazi iz aviona s oblaka i dolazi na miting diktatorove omladine u Nirnbergu. Ta njena povezanost s Hitlerom donijela joj je ne samo status u to doba vodećeg redatelja u Njemačkoj, nego i poslijeratne nevolje, jer je bila uhapšena i prošla nekoliko denacifikacionih procedura. Zauvijek bila obilježena u javnosti, Riefenstahl do pred sam kraj života nije bila u prilici da snimi novi film.

Druga redateljka njemačkog podrijetla Margaret fon Trotta imala je nešto drukčiju filmsku biografiju, ne tako pompeznu kao Riefestahl. Zajedničko su im u pitanju počeci, jer su se obje prije nego što će početi režirati bavile kazališnom, a ova druga čak i tv. glumom. Oslobađajući se utjecaja supruga-redatelja (Schlondeforff) Trotta formira vlastiri redateljski stil, i tematski aktualizira pitanja suvremenog života u Njemačkoj, čime se uključuje u struje političkog i feminističkog filma. Najznačajniji njen film svakako je Olovna vremena (1981), a riječ je o unutrašnjoj drami jedne teroristkinje s osloncem na biografiju čuvene G. Ensslin. Prihvaćen od znatnog dijela kritike, ali veoma indiferentno od publike, Trottini stalno istraživački i buntovni filmovi postaju prije svega neka vrsta intelektualne polemike koja nastoji promjeniti globalni okvir prema nekim neprihvaćenim  pojavama.

Vesna Ljubić

Talijanski filmovi P. P. Pasolinija, Olmija, braće Taviani, pa i Liliane Cavani uglavnom skandaliziraju domaću i svjetski javnost odabirom tema, ali je zato njihov estetski smisao bio izrazito dominantan. U tom kontekstu ne odskače ni redateljka Cavani čiji najprovokativniji film Noćni portir (1974)  govori o susretu u Beču 50-ih godina prošlog stoljeća bivše logorašice (Charlotte Rampling) i također bivšeg nacističkog logorskog oficira (Dirk Bogart) koji nastavljaju svoju vezu prožetu dominacijom seksualnih scena. U tom filmu osjeća se estetsko nasljeđe njemačkog filmskog ekspresionizma.

U nešto drukčijem obzorju nastaju filmovi čehoslovakinje Vere Chyttilove koji su usredotočeni na ženske likove, djelimično s feminističkih pozicija. Tako filmovima Ivančice (1966) i Igre s jabukama (1977) u kojima dominira težnja prema filmskom eksperimentu (utjecaj Godarda) daje prikaz igre anarhoidnih djevojaka  koje žele „uništiti“ svijet, kao i u drugom slučaju gdje je riječ o medicinskim sestrama i prikazu jedne od njih koja treba da dobije u „seksualnoj igri“ dijete od kolege liječnika. Oba ova filma rađena su poput burleski koji filmskim efektima, izražajnom glazbom i osobice naglašenom metaforom tvore složenu strukturu često simboličkih značenja.

Bosanskohercegovačka kinematografija, naročito nakon završetka ratnih zbivanja 90-ih godina prošlog stoljeća, po ugledu na europske kinematografije nije bila lišena uloge redateljki. No prije dvostruke agresije na BiH, nažalost djelovala je samo Vesna Ljubić čiji filmovi nisu bili nimalo „ženski obilježeni“, dapače osjećala se čvrsta redateljska ruka, što govori o izboru tema i likova u kojima dominira „grubi muški svijet“.

Vesna Ljubić (Prnjavor, 1938 – Sarajevo, 2021), zapamćena kao prva žena redatelj u BiH, studirala je režiju na Visokoj filmskoj školi Centar Sperimentale di Cinematografija u Rimu (debitirala kratkim filmom Smrt se otplaćuje živeći). Na II godini asistira kod F. Felinija i režira svoj prvi film Putovanja. Godine 1971. snima dokumentarni film Halil Tikveša (pod njegovim crtačkim utjecajem kreirani su čamci u igranom filmu Prkosna delta) i TV dramu „Simha“ (prva nagrada na tv. Festivalu u Portorožu) po djelu Isaka Samakovlije. Na III programu Radio Sarajeva, uredila je na stotine emisija i radio drama koje su dobile brojne međunarodne nagrade. Radila je film (4 mjeseca) u Indiji o Satya Sai Babi. Tijekom opsade Sarajeva snimila je dokumentarni film Ecco Homo, a  nakon rata u BiH realizirala je još dva dokumentarna filma Adio Kerida (2002) i Bosanska rapsodija – Na rubu znanosti (2011). Ispoljavala je veliki odnos prema umjetnosti, posebice ljubav prema „malom čovjeku“, životu uopće. Preminula je od posljedica bolesti Covid-19.

Vesna Ljubić na igranom fimu debituje povijesnom dramom Prkosna delta (1980) ambijentiranom u dolini Neretve, gdje se u životu tamošnjih seljaka neprestano smjenjuju suše, poplave i neke nove vojske (nagrada za filmski jezik na festivalu u Bergamu). Priču ovoga filma odlikuju brojni likovi, a glavni akter drame je seoska djevojka (Gorica Popović) i sama žrtva poplava i vojski koje se desetljećima smjenjuju. Ideja da se prokopa tunel (prvobitni naslov filma) da bi se spojila delta s morem i njeno selo sačuvalo od jednogodišnje pošasti zbog same smjene različitih vojnih osvajača ostaje čista utopija. Od vojske traži eksploziv, međutim pošto joj dato obećanje nitko do kraja ne može ispuniti, ona na kraju shvati da od „prolaznika“ nema nikakve koristi, jer jedino što ostavljaju njenom selu i mještanima su pljačkaški pohodi, zapaljene kuće, silovanja, a stanovnicima decenijama preostaje jedino zadaća kako da spase ognjišta i čast obitelji.

Film krasi raskošna fotografija snimatelja Drage Ressnera, izvrsna glazbena podloga Vangelisa i ako bi nešto morali staviti u prvi plan bila bi to maštovita scenografija i kostimografija slikara Franje Likara. Posljednji skretničar uzanog kolosijeka (1986), drugi cjelovečernji film redateljke Ljubić, baš kao i prvi, u redateljskom postupku insistira na vizualnoj komponenti i izgradnji mizan-kadra, „amarcordovskoj“ priči o ukidanju pruge (po diretkivi za sve uskotračne željeznice) kojoj pečat daje galerija bizarnih likova, duhovitih karaktera i situacija. To je prikaz svakodnevnog života malog mjesta Brezovi Dani u kojem se događanja odvijaju unutar jedne željezničke postaje kao žile kukavice koja predstavlja jedini kontakt sa svijetom. Na njoj rade generacije željezničara, iskreno voleći i živeći svoj posao, dok u neozbiljnijim trenucima mještani se znaju prepustiti dokoličarenju, što je odlika nekolicine da bi prekratili svoj način „intenzivnog“ života i rada. Prividno lagodni život, u odnosu na drugi vid rada (rudari), prekida nevolja kada dođe naredba o ukidanju prometovanja na nerentabilnim prugama uskog kolosjeka. U filmu nastapaju same glumačke veličine (Bata Živojinović, Zijad Sokolović, Milan Srdoč, Boro Stjepanović, Mustafa Nadarević, Kaća Čelan i dr.) koje se odlično uklapaju u atmosferu pred dolazak i odlazak posljednjeg vlaka.

„Toliko je puno ostvarila u životu – napisala je Rada Šešić, njena višegodišnja asistentica režije – a toliko se malo zna o tome, najviše iz svoga tihog kaktera i iskrenosti. Njen poetsko meditativan filmski rukopis bio je iznad svega autentučan-ljubićevski, bilo da je riječ o stilizaciji ili dokumentanom zapisu, a kao pripovjedaču njen maštovito nadrealan svijet vješto se ispreplitao s bogato i krajnje autentičnim narodnim duhom, filozofijom mudrog čovjeka iz Bosne. Zapažena je bila u fokusu istinskog sineaste, nastavljača tradicije autorskog filma. U pričama kojima je svjedočila nalazi se filmski način pripovijedanja prožetim osebujnom refleksijom lirične, lucidne i duhovite interpretacije.“

Aida Begić-Zubčević, Photo by Lionel Cironneau

Druga bh. redateljka Aida Begić-Zubčević (1976) diplomirala je filmsku i kazališnu režiju na ASU u Sarajevu, a njen diplomski film Prvo smrto iskustvo prikazan je i nagrađivan na više od 20 međunarodnih filmskih festivala (najbolji kratki film i nagrada kritike, Španjolska, 2002; nagrada Methexis, Italija 2002; nagrada žirija Filmskog festivala novih nada, Italija, 2001). Nominirana je za europsko filmsko otkriće godine–nagrada „Taslinder“. Njen debitantski igrani film Snijeg  dobinik je Grand Prixa, nagrade programa Sedmica kritike, u Cannesu. Begićeva je 2010. godine uvrštena među stotinu najperspektivnijih svjetskih redatelja/redateljki u publikaciji „Take 100“. Njen drugi dugometražni igrani film Djeca premijerno je prikazan na filmskom festivalu u Cannesu i nagrađen specijalnom nagradom žirija u selekciji Un Cartain Regard. U filmografiji Aide Begić-Zubčević zabilježeni su filmovi: Autobiografija, dokumentarni, 1995; Trijumf volje, dokumentarni, 1997; Prvo smrtno iskustvo, kratki igrani, 2001; Sjever je poludio, kratki igrani, 2003; Snijeg, dugometražni igrani, 2008; Djeca, dugometražni igrani, 2012; Mostovi Sarajeva, omnibus, 2014; Ne ostavljaj me, dugometražni igrano-dokumentarni, 2017. Docentnica je na predmetu režija (prof. H. Pašović) na ASU Sarajevo. S Elmom Tataragić osniva produkcijsku kuću „Mamafilm“.

Radnja filma Snijeg prvog cjelovečernjeg igranog filma redateljke Begić odvija se u poratnoj Bosni u porušenom selu Slavno, nedaleko smještenog od Srebrenice, a glavni akteri jedne grupe stanovnika tog mjestašceta su četiri žene, četiri djevojčice, djed, baba i dječak. Oni su jedini preživjeli masakr, a tijela ubijenih muževa i sinova nikada nisu pronađeni. Razapeti između svojih života i smrti svojih najbližih, mještani su se našli u svijetu između neba i zemlje, svijetu u kojem je prisutno i ono što naizgled nije tu. Iako nedaleko od tranzicijskog puta selo je teško dostupno zbog srušenog mosta, a nevolja dolazi i s prvim snijegom kada mještani u svojim kućama budu poptuno izolirani, a život stanovnika sela u potpunoj opasnosti. U evidentnoj neimaštini svaka obitelj jedva preživljava praveći proizvode za zimnicu u nadi da će nešto prodati na obližnoj cesti. O patnjama, izgubljenosti i tuzi malo se među njima priča, već žive dan po dan, bez neke primamljive budućnosti.

U tom beznađu što traje danima, jednoga dana u selo dolaze dva poslovna čovjeka s neobičnim prijedlogom za otkup cijelog sela. Iako njihova ponuda djeluje kao fantazija, ali i kao znak neke svjetle budućnosti, obitelj je neodlučna: otići ili ostati, prihvati ponudu ili prodati dušu. S obzirom da je u njihovim glavama još uvijek prisutna drama o stradanjima  stanovništva, riječ rat se jedva izgovara. Film je snimljen i režiran u sporom ritmu, a komorna atmosfera prekidana je lirskim kadrovima junakinje Alme (Zana Marjanović) na izvoru vode (sjajni krupni planovi direktora fotografije Erola Zubčevića). Priča filma Snijeg po izvrsnoj i izuzetnoj vizualizaciji prizora, prisutne simbolike kadrova, dominaciji žena nepokornih sudbini komotno se može usporediti s narativnim tijekom filma Prkosna delta, rediteljke Vesne Ljubić. Oba filma predstavljaju „lice“ ovih bh. redateljki s kojima ne samo da naznačuju najuspješnija ostvarenja u svojim opusima, nego i šire kada je u pitanju bh. kinematografija.

Ambijentiran u zimsko Sarajevo film Djeca priča je o bratu i sestri, ratnoj siročadi, no brat kao maloljetnik ima daleko anahronije poglede na suvremenost velikog grada, za razliku  od znatno starije sestre koja je u ponašanju veoma konzervativna. „Glava“ obitelji Rahima (Marija Pikić), religiozna muslimanka, slabo plaćena kuvarica jednog restorana, šikanirana od mafijaša svih vrsta, nakon smrti roditelja s teškom mukom nastoji sačuvati skrbništvo nad maloljetnim bratom Nedimom (Ismir Gagula). Ništa čudno nije u činjenici da on pripada onoj grupi maloljetnika koji se tuku, bježe iz škole i slično, kao što je svaka generacija imala „male kriminalce“, frustrirane nametanjem „zakona“ starijih. U tom kontekstu i likovi redateljke Begić doimlju se kao „klišei“ tranzicijske neminovnosti u kojoj je uvijek moguće pronaći „loše momke“ i njihove lokalne avanture koje u nekim slučajevima nisu nimalo bezazlene.

Međutim u daljnoj opservaciji filma bitno je istaknuti da junaci u fokusu narativa predstavljaju dva, odlazećeg i dolazećeg, običaja grada koji je sav promijenio sliku onoga predratnog Sarajeva. Ovim filmom redateljka je pokazala beskrajnu vizualnu kulturu i redateljski dar (rukopis joj je dobro stiliziran, no ne zanemaruje ni realnost prikaza, pa se uvijek može „čitati“ u dvostrukosti: stvarno i nerealno), iako je riječ o neturščicima ona ih dobro usmjeruje, scene su joj naturalno sugestivne bogate atmosferom, a mizanscen kreiran kako ga ekspresija kadra određuje. Sve u svemu to je film koji ne prelazi granice banalnosti (iako se tako nešto moglo pretpostaviti), a s druge strane nazočni događaji daju pravu sliku muslimanskog dijela Sarajeva u kome se sudaraju dvije opcije: građanska i vjerska. No kao što i svojim prvjencem Snijeg  još jedanput na vrlo ličan način redateljka Begić traga za socijalnim posljedicama rata i jazom onih koji su izgubili sve i onih koji su se korupcijom i kriminalom bezgranično obogatili. Treba još istaći da je film Djeca dobio pozitivne kritike kako od međunarodnih medija, tako i od velikih filmskih autoriteta.

Film Ne ostavljaj me pričao je o boli, potrazi za smislom života i prijateljstvu siročadi (tema već viđena u opusu redateljke Begić). Radnja ovog dokumentarno-igranog filma odvija se daleko od Bosne, te su u prvom planu sirijski dječaci koji preživljavaju težak život kao izbjeglice u mitskom turskom mjestu Sanliurga. Film je sniman na autentičnim lokacijama s djecom sirijskih izbjeglica (odlična fotografija Erola Zubčevića). Ovim filmom redateljka Begić nastavlja sagu o socijalnim grupacijama, stradalnicima s margine problema kao nasljednicima ratnih zbivanja.

Izbor ove dvije redateljke različitih generacija i vremena djelovanja uzeli smo kao uzorak, jer su slične po vizualizaciji kadra i poetikom filmskog pripovjedanja. U njihovim filmovima osjeća se dah redateljskog nerva, bez agresivnog glamura i prenaglašene komfornosti. Na prvi pogled značenje filmskog kadra je neodrživo u naglašenosti značenju same filmske slike, no kad se dublje opservira njegov podtekst sa svim aplikacijama filmskog znaka, poprima daleko misaonije oblike označenog filmskog jezika. Posebice se dijelovi filmova Begićke mogu svrstati u avangardne uratke bh. filmske umjetnosti.

U bh. postdejtonskoj kinematografji djeluju još redateljke Jasmila Žbanić i Ines Tanović s filmovima različitih tematskih opredjeljenja. Dok se Žbanić bavi uglavnom problemom bh. žene (izuzetak je film Otok ljubavi) koja bitiše u zemlji još nerasvjetljenoj ratnih trauma (Grbavica, Quo Vadis, Aida?), redateljka Tanović se fokusira na probleme druge vrste koji se javljaju kod gradske obitelji (Naša svakodnevna priča, Sin).

Velike su razlike u značenju europskih i bh. redateljki, jer prve za svoja djela uzimaju teme globalnih razmjera, dok se druge bave lokalnom problematikom sa skrivenim ambicijama da se dokažu učešćem na raznim filmskim festivalima. Po tom pitanju veliki broj filmova bh. redateljki se s uspjehom prikazuju na europskim, pa i svjetskim festivalima, a nemali broj njih osvaja i značajne nagrade (Jasmila Žbanić – Srebreni medvjed, kandidatkinja za Oscara, upravo kao dobitnica EU Oscara za Quo Vadis, Aida?), no kada je u pitanju recenzija ovih djela od strane inozemne kritike nisu neki vidljivi „rezultati“ (osim filmova Žbanićke), pa im samo učestvovanje na brojnim festivalima ne pruža neku vidljivu garanciju da će im imena biti upisana u relevantnim udžbenicima povijesti svjetskog filma.

Cilj ovog uratka nije bio da se bavi statistikom u kojoj bi bili istaknuti odnosi muških i ženskih bh. redatelja/redateljki pretvoren u brojke raznih poređenja, nego je ostao na zadatku da o bh. redateljkama priča u jednom drugom fokusu prikaza ravnopravnosti spolova, ne dajući prednost ni jednom filmu zbog toga što ga je režirao redatelj ili redateljka.