Piše: Mirza Skenderagić

Osim nemjerljivog naslijeđa koje je ostavila teoriji i historiji filma, prije svega zbog odlučnog priključenja razvoju filmskog jezika na njegovim počecima, ali i originalnog i prepoznatljivog stila koji je došao nešto kasnije, španska kinematografija se može posmatrati i kao izrazito uspješna kinematografija, sa velikim brojem svjetskih nagrada te značajnim glumačkim imenima koja je podijelila sa ostatkom svijeta.

Nagrade od Buñuela do Almodóvara

Kao i sve ostalo vezano za španski film, tako su prve nagrade i priznanja, došli sa Luisom Buñuelom. Prva važnija festivalska nagrada za Buñuela je stigla 1951. godine, kada je njegov naslov Zaboravljeni (Los olvidados), nagrađen na Cannes Film Festivalu i to priznanjem za najbolju režiju. Nakon ovoga, Buñuel će postati redovni gost ove najvažnije filmske smotre, a prvu Zlatnu palmu će svojoj rodnoj zemlji donijeti 1961. godine kada će u Cannes uspijeti prokrijumčariti svoje suštinsko djelo – Viridijanu. Buñuel će redovito svoje filmove prikazivati i na Festivalu u Veneciji, a za svoj najuspješnije djelo u boji, Ljepotica dana (Belle de jour, 1967) će biti nagrađen najvažnijim priznanjem ovoga Festivala – Zlatnim lavom, a isto će na koncu dobiti i za cjelokupni karijerni rad. Svoju prvu nominaciju za Oscara, osvojit će sa svojim drugim čisto španskim filmom Tristana (1970), a do kraja karijere će još dva puta biti nominovan u kategorijama za Najbolji scenarij i to za naslove Diskretni šarm buržoazije (Le Charme discret de la bourgeoisie, 1972) i Taj mračni predmet žudnje (Cet obscur objet du desir, 1977).

Uporedo sa Buñuelovim stvaranjem koje će mahom, ipak, biti izvan Španije, javljati će se i prvi pupoljci Madridske filmske škole – Instituta za filmska istraživanja i eksperimente, a u najljepši cvijet će izrasti Juan Antonio Bardem čiji će naslovi, Smrt bicikliste (Muerte de un ciclista, 1955) osvojiti Nagradu međunarodne kritike u Cannesu, te Glavna ulica (Calle Mayor, 1956) nagradu kritike u Veneciji. Najuspješniji španski režiser ovoga perioda, koji živi i radi u Španiji, jeste Carlos Saura, koji će pod jakim utjecajem Buñuela, snimiti cijeli niz crnih komedija koje će redom biti nagrađivane u Cannesu, Berlinu gdje će Španiji priskrbiti i prvog  Zlatnog medvjeda za krimić Brzo, brzo (Deprisa, deprisa, 1981), a osvojiti će i BAFTA-u, evropskog Oscara...

Nove važnije nagrade za Španiju dolaze sa trećom fazom novog španskog filma koja započinje 1973. godine i traje sve do današnjih dana. Tako će recimo novu nagradu u Cannesu i to onu žirija, osvojiti naslov Zmija u njedrima (Cria cuervos, 1976), dok će Manuel Gutiérrez Aragón biti proglašen najboljim režiserom na Berlinaleu, 1977. godine, za film Crna banda (Camada negra). Španska kinematografija će se u Veneciju vratiti sa kultnom romantičnom komedijom i jednim od najpopularnijih španskih filmova svih vremena, Šunka, Šunka (Jamón Jamón, 1992) koja će prvi put ispred filmske kamere spojiti Penélope Cruz i  Javiera Bardema, a svoje ušešće na Mostri će nastaviti sa režiserskom imenima kao što su Alejandro Amenábar (Život je more, 2004. – Grand Prix žirija) i Álex de la Iglesia (Tužna balada o trubi, 2010. – Srebreni lav).

Pedro Almodóvar

U međuvremenu će na špansku i svjetsku scenu stupiti, jedan od najintrigantnijih evropskih filmskih autora, Pedro Almodóvar. Filmskome svijetu će se predstaviti sa naslovom Zakon želje (La ley del deseo, 1987) koji će na Berlinaleu osvojiti nagradu Teddy, dok će međunarodno poznat postati nakon neurotične, šarene te izrazito šarmantne komedije Žene na rubu živčanog sloma (Mujeres al borde de un ataque de „nervios“, 1988) s kojom će Španiji osvojiti i novog evropskog Oscara, a sebi priskrbiti prvu nominaciju Američke filmske Akademije. Zatim će uslijediti remek-djela Veži me!, Visoke potpetice, Sve o mojoj majci, Pričaj s njom, Loš odgoj, Vraćam se… Sve ove naslove će karakterisati ženski likovi kao glavni protagonosti, kompleksna dramaturgija, elementi melodrame, satire, pop kultura, jake boje, stilizovana scenografija, i svi će osvajati nagrade u Berlinu, Cannesu, Veneciji...

Četiri Oscara za Španiju

Španska kinematografija je u svojoj neizvjesnoj, dinamičnoj, ali u konačnici i bogatoj filmskoj historiji, bila čak 15 puta nominovana za nagradu Oscar Američke filmske akademije, te je još tri puta prolazila u uži krug za nominacije, uključujući i ovu godinu u kojoj je naslov Bol i slava (Dolor y gloria, 2019) Pedra Almodóvara uvršten među devet najboljih stranih filmova. Prvu nominaciju, Španija je osvojila daleke 1958. godine, sa naslovom Osveta (La venganza) spomenutog Juana Antonia Bardema i to nakon samo treće prijave za ovu zemlju. Ipak, na osvajanje prvog zlatnog kipića, Španci su morali čekati 1982. godinu i 55. dodjelu kada je Akademiju oduševio José Luis Garci sa nostalgičnom dramom Počnite ispočetka (Volver a empezar), dok će drugog osvojiti na početku naredne decenije, za romantičnu komediju Zlatna vremena (Belle Epoque) Fernanda Truebe, u kojoj će svoju prvu zapaženiju ulogu ostvariti mlada Penélope Cruz.

Treći Oscar će uslijediti samo šest godina poslije, koji će, nakon tri nominacije otići u ruke Pedra Almodóvara, za njegovo najreprezentativnije ostvarenje, svjetlucavu, čežnjivu, intimnu melodramu, Sve o mojoj majci (Todo sobre mi madre, 1999), u kojoj ovaj autor otvoreno koketira sa sapunicom, ali na jedan iskren i naravno, parodijski način. Onda će 2004. godine Oscara za najbolji film na stranom jeziku, osvojiti kontroverzna realistično-poetska drama Život je more (Mar adentro, 2004) u kojoj Alejandro Amenábar, gotovo dokumentarističkim stilom propituje pravo umirućega na eutanaziju, kojeg je, u jednoj od najboljih muških glavnih uloga svih vremena, fascinantno utjelovio Javier Bardem.

Nakon nekoliko godina pauze, Španiji se ponovno smiješi barem nominacija za ovu prestižnu svjetsku nagradu, s obzirom da je spomenuti naslov Bol i slava Pedra Almodóvara, kao njegovo najličnije i najintimnije djelo, u kojem je ulogu karijere ostvarila još jedna španska glumačka zvijezda, Antonio Banderas, već proglašen za jednog od glavnih favorita.

Nadamo se da će se na sceni pozorišta Dolby u Los Angelesu, uskoro ponovno začuti glasni povik: Viva el cine español!