Piše: Sead Vegara

Mnogo je snimljeno igranih filmova koji se na izvjestan način bave muzikom i muzičarima. Ima tu dosta biografskih drama o slavnim kompozitorima (Formanov Amadeus o Mozartu ili Immortal Beloved sa Garyem Oldmanom u ulozi Beethovena), filmova o muzičkim ikonama (od najnovijih, kvalitetnijih, tu su biopic o Jamesu Brownu Get On Up i Jimiju Hendrixu All Is by My Side), ali i filmova koji tretiraju muziku kao podlogu za pričanje priča o njenoj iscjeljiteljskoj moći (jedan od novijih je Begin Again, a ovaj tekst ne može proći bez spominjanja istinskog masterpieca Stephena Frearsa High Fidelity). Opet, malo je onih koji pokazuju šta predanost, motivisanost i vodstvo mogu da naprave budućem mladom perspektivnom muzičaru. Primjer za to je film Shine, istinita priča o australijskom koncertnom pijanisti Davidu Helfgottu, kojeg je portretirao, za tu ulogu nagrađen Oscarom, australijski glumački bard Geoffrey Rush. Shine je prikazao šta je sve dječak/mladić/čovjek pretrpio na putu do dostizanja veličine (oca tiranina koji ga tjera da svira najteže kompozicije, mentalno oboljenje...). Kao i svaka druga muzička biografska priča skrojena u Hollywoodu, i ova je osporavana zbog izvrtanja istine i prilagođavanja specifičnostima filmske poetike. A kada u filmsku muzičku priču pretočite životna iskustva jednog muzičara, pri tome dodajući na drami i forsiranju ekstrema (što će vam potvrditi svaki scenarista) onda se ne morate bojati zbog eventualne vjerodostojnosti prikazanog. Tako je učinio i reditelj/scenarista/bubnjar Damien Chazelle u svom filmu Whiplash.

Njegova kreacija monstruoznog tiranskog vođe orkestra kojeg je na fan-tas-ti-čan način uprizorio J.K. Simmons, nagrađen Oscarom za svoj trud, je ono zbog čega ostajete kao prikovani u sjedištu. To i nemilosrdno bubnjanje glavnog junaka Andrewa Neimana (Miles Teller), dok ruke ne prokrvare. Teller je bukvalno ostavio krv na sceni i što je još zanimljivo sam je udarao u bubnjeve tako da su scene istinske. Simmons se svojim performasnom svrstao u dugi niz onih filmskih likova zbog kojih i pamtite pokretne slike, a to su upravo nemilosrdni vojni instruktori (u sjećanje će vam najvjerovatnije doći R. Lee Ermey i Loius Gossett Jr. iz filmova Full Metal Jacket i An Officer and a Gentleman), disfunkcionalni očevi i prekaljeni treneri, koji svojim stavom ukrote i unište jadnu mladu dušu da bi je ponovo iz temelja digli. A Simmonsov Fletcher će svoju politiku konstantnog guranja i pritiskanja učenika, Andrewa posebno, opravdavati time da ih želi potaknuti da marno rade i nemalo ulažu nadljudske napore u ostvarivanju cilja, a cilj je u ovom slučaju dostizanje istinske veličine i besmrtnosti. To će u par scena i ilustrirati pričom o Charlieu Parkeru, najvećem jazz saksofonisti, doduše malo karikiranom, kako je bubnjar Jo Jones bacio činelu Parkeru na glavu zbog loše svirke, što ga je ovoga natjeralo da vježba i na kraju zasluži mjesto u muzičkom Panteonu. (Prikaz ovog incidenta je vjerno uprizoren u Eastwoodovom biografskom filmu o Parkeru pod nazivom Bird.)

Moram priznati da sam još davno čuvši za naslov filma, bez pogledanog trailera ili saznanja o radnji, mislio da se radi o hororu. I naravno, nakon odgledanog trailera, upoznavanja sa tematikom dobio sam poprilično jasnu sliku. Ali, gledajući Whiplash spoznajete osjećaj istinskog horora i noćne more kroz koji prolazi Andrew u svojoj ambiciji da postane jedan od velikana. Tako da moja prva pomisao i nije bila daleko od istine, možda baš poput karikirane priče o Parkeru koja se provlači filmom.

Reditelj/scenarista Damien Chazelle je uz svestranu pomoć montažera Toma Crossa, nagrađenim Oscarom za urađeni posao, i direktorom fotografije Sharone Meir, na izvanredan način uprizorio i vizualizirao muzičku priču protkanu jazzom u tolikoj mjeri da se film jednostavno može smatrati za svojevrsnu jazz kompoziciju, a i sami naslov nosi naziv istoimene jazz numere Hanka Leavya.  Podražavanje je izraženo u tolikoj mjeri da su pored onih muzičkih čak i dijaloške scene montirane u takvom maniru da se na pokretne slike odnosi muzikalnost svojstvena jazzu. Cijeli ovaj film predstavlja nevjerovatno postignuće u filmskoj industriji, pogotovo zbog činjenice da je Chazelle da bi ga uopšte snimio, sa gotovim scenarijem za dugometražni film, morao prvo snimiti kratkometražni, birajući segment iz priče, što ga je zbog te odluke koštalo nominacije u kategoriji originalnog scenarija (u kojoj, budimo realni, nije imao, a ni ostali konkurenti, nikakve šanse uz oskarovca Birdmana), a opet je nepravedno zakinut za zlatni kipić u kategoriji adaptiranog scenarija. Sve u svemu, dalek, ali obećavajući put je pred Chazelleom, na kojem ćemo od ovog reditelja sa nenapunjenih 30 godina, očekivati i po svoj prilici dobiti samo najbolje.

Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje