Piše: Amar Komić

Česta je postala konstatacija da je u bosanskohercegovačkoj kinematografiji (pre)velik broj filmova koji se bave ratnom tematikom. Treba samo otvoriti komentare na internet članku koji najavaljuje izlazak nekog novog bh. filma koji se bavi ovom tematikom da shvatimo kako je dobar dio potencijalnih gledaoca „zasićen“ kinematografskim reflektiranjem na ovaj nesretan događaj naše ne tako davne historije. Ipak, pravo je pitanje da li se radi o zasićenosti samom tematikom ili načinom na koji je ta tematika tretirana u okvirima filmske forme? Filmova o ratu, njegovim uzrocima, tokovima i posljedicama će nedvojbeno uvijek biti, kako u kontekstu domaće tako i svjetske kinematografije, međutim, na scenaristima i rediteljima tih filmova je da pronađu unikatnu, moralnu i humanu vizuru iz koje sagledati ovu krajnje nemoralnu i nehumanu pojavu. Baš unikatnu, moralnu i humanu viziju ove izrazito poznate tematske sfere domaće kinematografije pruža nam kratkometražni filma mlade rediteljice, i još studentice Akademije umjetnosti u Banjoj Luci, Karmen Obrdalj naziva Zašto mama vazda plače? (2019).

Zašto mama vazda plače?; režija: Karmen Obrdalj; uloge: Fatima Kazazić – Obad; 2019.

Jedan od razloga tome jeste činjenica da rat ne predstavlja glavnu tematsku preokupaciju ovog filma već kontekst u kojem se odvija unikatna ljubavna priča. To je priča o ljubavi koja ne može da se ostvariti zbog daljine dvaju partnera razdvojenih ratnim okolnostima. Baziran na stvarnim pismima koja su razmijenjena između partnera različitih nacionalnosti u toku rata u BiH 90-ih godina prošlog stoljeća film je neka vrsta hibrida dokumentarnog i igranog roda u kojem se različiti aspekti ovih dvaju rodova nadopunjuju i „produbljuju“. Da je materijal tretiran u potpunosti dokumentarno ili pak igrano teško bi bilo zamisliti da bi bio podjednako dojmljiv, šarmantan i emotivan kao što je u ovoj hibridnoj i vješto konstruisanoj formi. Iako se radi od ljubavnoj priči dvaju partnera film ne pratimo iz vizure jednog od njih već njihove kćerke koja otkriva pisma svojih roditelji koja su razmjenjivali kada su bili razdvojeni u toku ratnog perioda.

Čitav film snimljen je iz vizure mlade protagonistkinje Ene (Fatima Kazazić – Obad) koja putuje prostorima svoje prošlosti (Pustogradom i Mostarom) koji bude lijepa ali bolna sjećanja na prošlost. Međutim, protagonistkinja se prije može opisati kao duhovno nego fizičko biće. Ovaj dojam duhovnog prisustva stvara gotovo „lebdeća“ kamera koja prikazuje njenu vizuru i „hvata“ momente Eninih opservacije. Protagonistkinju zapravo nikada ne vidimo. Jedino što čujemo od Ene jeste njen nježan, gotovo dječiji glas koji na sebi svojstven način pokušava shvatiti teško shvatljiva i nesretna zbivanja u njenoj porodici prouzrokovana ratom.

Dinamična montaža spaja ove momente u nelinearan, ali fluidan i poetičan tok zbivanja. U cjelini film je poput riječnog toka sjećanja i osjećanja, emocija i opservacija. U nekim dijelovima dramatičan poput slapova i brzaka a u drugim kontemplativan, opuštajući i tih poput površine potpuno mirne rijeke. Nije onda ni čudo da se vizulni i zvučni motivi rijeke i mlina pojavljuju u filmu.

Čitav dojam upotpunjuje glas glumice Fatime Kazazić-Obad koja Enu tumači isključivo glasovno. U iznošenju teksta glumica pronalazi idealan balans između suptilnosti i emotivnosti. Iznoseći naraciju nježnim šapatom, koji ne bi bio iščašenim u recentnijim filmovima Terrencea Malicka, Kazazić – Obad ne pribjegava jeftinoj sentimentalnosti ili pretjeranoj patetici u oživljavanju lika a ipak čini da se poisovjetiom s ovom „nevidljivom“ djevojkom kao da je možemo vidjeti. Fascinantno je kako sa ovim ograničenim sredstvima rediteljica i glumica stvaraju snažan nacrt lika koji biva upotpunjen u mislima gledoca.

Stvarajući formu koja gledaocu omogućuje da upotpuni sliku u svojim mislima ispostavlja se kao jedan od najsnažnijih i najinteligentnijih rediteljskih postupaka u filmu. Obrdalj mnogo toga vizualno i zvučno implicira bez eksplicitnog prikazivanja događaja. Najreprezentativniji primjer toga jeste scena u kojoj Ena prepričava kako je vojska ulazila u njenu avliju i kuću. Dok nam ovo prepričava jedino što vidimo je Enin subjektivni kadar u kojem posmatra mjesto gdje se to desilo. Priroda se čini krajnje ravnodušnom naspram Eninih sjećanja a kontrast između lijepe ali ravnodušne prirode i dramatičnog, zastrašujućeg događaja koji Ena prepričava stvara snažan, emotivno nabijen i jeziv momenat. Da rediteljica ulaže mnogo nade u maštu gledaoca dokazuje i sam naslov filma formulisan kao misao i pitanje Ene koja pokušava shvatiti zašto njena mama vazda plače. Ovaj plač gledoci nikada niti vide niti čuju. On se jednostavno implicira naslovom filma a njegove odjeke čut će svaki gledoca koji je voljan aktivirati svoju maštu. U tom smislu formalni aspekte ovog filma mogu se opisati kao prigodno suptilni i minimalistički a kao takvi zahtijevaju aktivnog gledaoca.

Ipak, minimalizam i suptilnost u filmskom izrazu ne dolaze na uštrb emotivnosti i osjećajnosti. Iako ne možemo vidjeti lica aktera ove ljubavne priče, niti njihove izraze koji bi zasigurno bili ispunjeni melanholijom i čežnjom, emocije u film nikada ne nedostaje. Odsustvo glumaca koji bi nam mogli predstaviti dva partnera akcentira neostvarivost ove romantične veze, a kod gledaoca stvara osjećanje ispraznosti koju su stvarni akteri priče neminovno osjećali tokom perioda razdvojenosti. U nekom smislu publika je stavljena u poziciju aktera - ne može vidjeti likove baš kao što ni oni nisu mogli vidjeti jedni druge. A to što ih ne vidimo stvara izraženu potrebu da ih barem zamišljamo, što je zasigurno bila česta aktivnost razdvojenih ljubavnika – razmišljanje o onom drugom.

S obzirom da su pisma na kojima je film zasnovan izrazito intimnog sadržaja film nikada ne upada u zamku da bude uopšten u tretiranju ratne tematike. Filtrirana kroz glas Ene pisma nam pružaju uvid u jednu izgubljenu ljubav i intiman porodični život dok nam kadrovi napuštenih prostora i pejzaža daju „širi“ društveni kontekst. Kombinovanjem subjektivne naracije i objektivnih kadrova grada Mostara, i ostalih lokacija u Hercegovini, ovaj film ne samo da nam daje uvid u život jedne porodice već postaje prikaz toga kako je rat zahvatio, promijenio i osiromašio život jednog čitavnog grada i njegovog stanovništva. Dok nam Ena putem naracije govori o svojoj porodici, a melanholični prizori pejzaža i grad se nizaju, možemo zamisliti sve one druge porodice koje su na manje ili više sličan način bile zahvaćene ratnim zbivanjima 90-ih. Prikaz grada Mostara u filmu je veoma specifičan, nikada uopšten i jasno snimljen od strane nekoga ko ima snažna pa na momente možda i podjeljena mišljenja o ovom gradu, što filmu daje lični, autorski pečat.

U konačnici film Zašto mama vazda plače? prikazuje nam kako je rat razorio i razdvojio, barem na određeni period, ne samo jednu porodicu nego i čitav grad. Za sobom on je ostavio duhove jedne ljubavi koji u bestežinskom stanju lebde sjećanjima i opustošenim pejzažima pripovijedajući s čežnjom, bolom i nostalgijom o tome kako je bilo nekada u nekim sretnijim vremenima. Ipak, ti duhovi nas ostavljaju s dozom optimizma govoreći o tome kako usprkos razaranju mnogih porodica i gradova rat nije uspio razoriti ljubav.