Piše: Sead Vegara

U vrijeme kad svijetom vlada pandemija korona virusa, kada su socijalni kontakti smanjeni na minimum minimuma, kada je svako veće okupljanje građanstva na jednom mjestu potencijalno opasno, ono što se nakad uzimalo za jednu od najljepših prilika u kojoj istovremeno može uživati veći broj ljudi, odlazak u hramove sedme umjetnosti i uživanje u pokretnim slikama, otkada je krenula pandemija, pa do sad – premijere superherojskog filma Wonder Woman 1984 – iz DC-jevog stripovsko-kinematografskog univerzuma, nikad nije pružilo toliko radosti. Kao najbolji naslov iz DC-jevog kataloga, originalni Wonder Woman (2017), doduše uz ne baš toliko kvalitetnu i veliku konkurenciju, za svoj nastavak je prečku podigao poprilično visoko. A sami nastavak toliko želi ispuniti želje svim poklonicima DC-ja i biti najbolji superherojski film, općenito. I u tome i uspijeva.

Wonder Woman 1984; režija: Patty Jenkins; uloge: Gal Gadot, Kristen Wiig, Chris Pine, Pedro Pascal; 2020.

IMDb rejting: 6.8/10

Rotten Tomatoes rejting: 70%

Baš poput njegovog glavnog antagoniste Maxwella Lorda (Pedro Pascal), nakon što se dokopa moćnog artefakta, kamena citrina koji ispunjava želje, poželjet će da moć kamena pređe na njega, te time postane svojevrsna naopaka verzija Duha iz Aladinove lampe, ispunjavajući svima najskrivenije i one najbanalnije želje, samo da bi postigao još veću snagu i moć. Jer, koliko god želio, Lord će željeti još više; prokletstvo čovjeka, nezasite i malecne duše. Rediteljica Patty Jenkins na samom početku filma daje naznake onoga što će u konačnici filma i utjecati na njegov happyend, a u tom uvodu vidimo malu Amazonku (Lilly Aspell), koja će na prevaru pokušati osvojiti takmičenje i koja će kasnije prerasti u Dianu Prince (Gal Gadot), Čudesnu Ženu iz naslova.

Godina je 1984. i Diana Prince nije ni dana ostarila od svog prvog pojavljivanja na bojišnicama Prvog svjetskog rata, te radi kao uposlenica u historijskom odjelu muzeja Smithsoniana, gdje i dolazi u kontakt sa magičnim kamenom citrinom, poželeći da se u njen, mirni i samotni život, vrati njena najveća ljubav Steve Trevor (Chris Pine). S druge strane, njena najnovija kolegica i prijateljica Barbara Minerva (Kristen Wiig), sramežljiva, smotana štreberica, poželiće, onako za sebe, da bude kao Diana, sjajeći strahovitim samopuzdanjem, što će joj se i ostvariti, baš kao i Dianina želja. A jedni koji u biti zna za moć kamena jeste Maxwell Lord, propali biznismen i lice sa televizije, čiju će nezasitu dušu skupo stajati kada ga se na prevaru dokopa.

U nevjerovatnom usponu na prijesto moći, Lord će ići od čovjeka do žene i željeti da požele šta god im padne na pamet, ostvariti im to i zauzvrat uzeti sve ostalo njihovo. Kao propalom biznismenu, stvari će se preokrenuti u sekundi, postaće uspješan i željet će još više. I više. Do te mjere da će jednostavno morati sprovesti manijaklani plan kojim će se (uz pomoć „napredne tehnike“ iz osamdesetih) okoristiti željama kompletnog čovječanstva. Nešto poput dijela scenarija iz komedije Bruce Almighty (Svemogući Bruce, 2003) u kojem Jim Carrey u ulozi Svemogućeg udovolji željama stanovnika cijelog grada, što dovede do sveopće anarhije. U slučaju Lorda to je totalni kolaps društva i nezamislivo stanje na Zemlji. Gadotova kao Wonder Woman na početku filma djeluje poput kolege iz Mavelovog superherojskog univerzuma, popularnog Spider-Mana, spašavajući djecu u šoping centru i hvatajući pljačkaše. Nakon toga iščezne i ne vidimo je u kostimu gotovo do polovine filma.         

Da je Wonder Woman 1984 potvrdio titulu najboljeg superherojskog filma, ne samo iz DC-jevog kataloga, već, i ako ne bolji, onda u rangu sa Marvelovim najboljim naslovima, ostat će zapisano zlatim slovima, baš poput oklopa Wonder Woman u kojem će se u finišu filma sukobiti sa spodobom koja je Barbara postala. Rediteljica Jenkins u nastavku na suprotnu stranu stavlja supernegativku čime izjednačava odnos snaga, superheroine i one što želi biti poput nje. Između svega ostalog što vam u svoja dva i po sata trajanja Wonder Woman 1984 nudi, a to su neki od nevjerovatnih stuntova i akcionih scena, poprilično „ispeglane“ ali opet zanimljive priče, upravo jeste pogled na njegovu glavnu junakinju, prelijepu Gal Gadot, koja da upola zna glumiti koliko je lijepa, učinila bi film još boljim. A i ovako je fe-no-me-nal-an.