Piše: Advan Košarić

Nisam novinar. Ne znam pisati recenzije, znam ih prepisivati. Ne znam dovoljno efikasnih fraza, ne znam kako da dočaram i da nekoga uvjerim o mom stavu kroz pisani tekst, ali...

Od ranog djetinjstva sam volio koncept putovanja kroz vrijeme. Valjda sam oduvjek želio nešto da promijenim u svom životu, bar sam imao potrebu, iako sam imao relativno sretno djetinjstvo. Kako sam rastao, želja za tim se povećavala. Oduvjek sam htio promjeniti svoje greške, bar sam mislio da su greške, krenuti alternativnim putevima, izmjeniti sadašnjost i imati jaču nadu za bolje sutra. U svim ovim nemirima koji mene i nas prate u ovih posljednjih tridesetak godina jedinu dječačku utjehu koju sam pronašao, da sve ima svoj put, i da je sve odigrano, gledano iz aspekta nelinearnog vremeskog toka, u TV seriji. Možda je to jadno, plitko, imbecilno, šta više...

Samo osjećaj kada sjedim 50 minuta za svojim računarom i gledam jednu od mnogih epizoda, na čudan i ne baš normalan način, moj elan raste, nada jača, a mir je na dohvat ruke. Sve zbog "ludaka u plavoj kutiji". Svaka njegova regeneracija je jedna osoba koja sam bio ili koja ću biti. Svaki njegov citat je negdje provučen kroz moj život, svaka njegova reakcija je nekad bila i moja. Taj gospodar vremena ima dva srca, ali to ga ne čini većim od sviju nas, on je isti kao mi. Ljut, razdragan, tužan, usamljen... Ono što sam ja, mi, nalazi se u svakom atomu njega.

Doctor Who. Serija mog djetinjstva i mojih zrelih godina. Serija koja me potiče na dobro, na ljubav prema svemu. Svi Doktori zive vječno u nama, samo trebamo pogledati u sebe, i pronaći dva srca koja kucaju kao jedno za sve nas. Tužno je što to nalazim, baš sad, u seriji, a ne oko sebe. Živimo u suludom svijetu. Hladnom, punom terora, straha... I nadam se boljoj budućnosti. Jer ona se odigrava, sad, baš i kao prošlost. Doktore, hvala ti.