Piše: Sead Vegara

I Jasa i ja smo bili opsjednuti Baleševićem. Mislim da sam baš od njega i usvojio Balaša. Sjećam se da je svirao violinu. Ipak, „Devojka sa šardaš nogama“ i nije zvučala uvjerljivo, a Jasa je violinu u neka doba zamijenio gitarom. Odmah se vidjelo da je to njegov instrument. Sa lakoćom je skidao melodije i solaže, a da mu „slon nije prdnuo na uho“, k'o što je za mene tvrdio, je dokazivao iz dana u dan svirajući i pjevajući sve bolje i bolje. Fascinacija Balašem je za mene potrajala duže nego za Jasu. Balaš mi je služio kao inspiracija u pohodu na ženska srca dok sam pohađao osnovnu i srednju školu, sve do momenta kada je to postalo previše otrcano i bezidejno. A da je palio, itekako jeste.

Amela je bila najljepša djevojka u školi, genearcija ispred mene, time i starija. A ja? Ja sam bio okretan 14-godišnjak kojeg nije plašila pomisao pokušaja osvajanja starije djevojke. Cijela škola je dijelila informatički kabinet. Profesorica mi je bila naklonjena te je podržavala moje napore da doprem do Amelinog srca i dopuštala mi je da joj pripređujem iznenađenja na svakom novom času. Na glavnom računaru bih postavio ikonicu Ptice trkačice, napisao njeno ime, na koju bi klikom dospjela do sličice sa Balaševićevim stihom aranžiranim raznobojnim ružama. Mic po mic, korak po korak, sve rađeno spontano i sa ponekim promišljenim potezom osvojio sam je, a da nije ni znala identitet misterioznog pisca poruka. Isto tako sam se i razotkrio, s namjerom, prolazeći pored nje na stepeništu pjevušeći Balaša kao za sebe. Samo je zastala, pogledala me odmjerivši me od glave do pete, i nasmiješila se. Kolektivni školski odlazak u Narodno pozorište je ispao kao savršen za naše konačno upoznavanje. Stajao sam u holu razgovrajući sa nekim od raje kada su se iznenada pojavile njene dvije prijateljice, a iza njih se stvorila ona. Amela. Uslijedilo je upoznavanje sa svim mogućim provjerenim gestama: poljubac u ruku, smiješak, kompliment. I onda tajac. Već smo hodali prema tramvaju, a ja nisam mogao da progovorim ni riječi. Ne znam šta me je spopalo. Ona je hodala u tišini očekujući od mene da započnem konverzaciju, a ja sam, opčinjen njenom ljepotom, ostao bez teksta.

Ne znam šta je dalje bilo, kako su se stvari odvijale, ali sam je uspio, nakon ne baš tada i takvog obećavajućeg početka, pridobiti za izalazak. Kino je bila opcija, a u tadašnjem Imperijalu se prikazivao Meet Joe Black sa Bradom Pittom i Claire Forlani; glumio je i Anthony Hopkins, ali to je manje bitno. Kad si fin i učtiv sve ide od ruke, a tako sam uspio isposlovati i karte za zadnji red. Da svakako, i crvena ruža je bila tu. Ne želim reći da se ne sjećam o čemu se u filmu radilo jer se itekako dobro sjećam, ali znam da smo proveli vrijeme u kinu lagano se dodirujući koljenima što je predstavljalo do pred sami kraj filma i jedini oblik intimnosti. Nagnula se prema meni i na uho mi šapnula da mora stići na autobus i izašla iz reda. Kontajući sad il' nikad, zovnuo sam je tiho, a ona se okrenula. Pokazao sam joj prstom da priđe i konačno je poljubio. Trajalo je to kratko, ali ipak značajno za mene jer je to postao prvi put da sam poljubio neku djevojku u kinu.

A da je ta naša romansa potrajala baš i nije. Samo se sjećam da mi se Jasa smijao kada me je otkačila nakon što je prošlo sedam dana. Ako i toliko? Rekao je: „Sav taj trud za tako malo vremena?“, a ja sam mu odgovorio sa čuvenom: „Sve što je lijepo kratko traje.“.