Snimanje dugometražnog igranog filma Crna truba, debitantskog ostvarenja reditelja Bojana Stijovića, po scenariju Stefana Boškovića, završeno je prethodne sedmice.

Film je nastao u produkciji kuće Cut-Up d.o.o. iz Podgorice, a sniman je tokom 20 dana na lokacijama na Grahovu i okolini. Direktor fotografije je Dušan Grubin, dizajnerka produkcije Dijana Vučinić, kostimografkinja Lina Leković, snimatelj zvuka Bojan Palikuća, šminkerka i maskerka Vesna Bijelić. Producenti filma su Veliša Popović, Stefan Bošković i Vladan Anđelković, dok je direktor filma Filip Poleksić.

U fokusu radnje je poznati pisac Maksim Grahovac, koji se nakon 10 godina života provedenih u inostranstvu, vraća u svoje rodno mjesto, sa namjerom da posjeti brata i dogovore se oko imanja koje im je ostalo u nasljedstvu. Maksim i Niko nisu bili u kontaktu veoma dugo i njihov odnos je vremenom postao krajnje distanciran i hladan. Na putu za Grahovo, Maksim slučajno udara čovjeka autom. Uplašen i u stanju šoka, Maksim bježi s mjesta nesreće. Suočen sa činjenicom da sam ne može da riješi problem u kom se našao, Maksim se povjerava Niku i traži od njega pomoć da zajedno pođu na mjesto nesreće i saznaju šta se desilo.

Glumačku ekipu filma čine: Momčilo Otašević, Marko Janketić, Milica Janevski, Srđan Grahovac, Gorana Dragašević, Ratka Mugoša, Strahinja Bubanja i drugi.

Da bi imao jasniju sliku o tome da li je postignutno sve ono što je filmom planirano da se donese, kako je objasnio reditelj Bojan Stijović, potrebno je da prođe malo vremena, ali je zahvaljujći svim ljudima koji su učsetvovali u njegovom stvaranju osjećaj izuzetno dobar.

“Postojala je jaka zajednička želja, čini mi se i strast, da se film iznese na način na koji je planiran, iako nam okolnosti često nisu išle pod ruku, a to je pokazatelj koji može da znači da smo napravili dobre stvari. Ipak, zadovoljstvo onim što smo postigli potražiću u montaži“, objasnio je Stijović.

Filmski stvaraoci tokom stvaranja nekog djela suočeni su, kako je dodao, sa različitim izazovima, naročito na početku dok se sklapa cijela vizija.

“Većina stvaralaca kreće od idealne slike kako treba njihovo djelo da izgleda i kakav efekat da proizvede, u estetskom i organizacionom smislu, i rijetko se na samom startu, dok se usvaja ideja, vodi računa o blokadama i ograničenjima koje donosi ambijent u kome se proizvodi film. Znam da gotovo sve kolege u Crnoj Gori imaju sličan problem i da uvijek bistrimo priču o finansijama. Ovo je moj prvi dugometražni film, ali nije moj prvi film, i radio sam na drugim filmovima u različitim svojstvima, zato ne griješim kad kažem da je proces nastajanja filma Crna truba bio proces nastajanja u vanredno teškim okolnostima. I vjerujem da smo zaista uradili junački podvig, u koji nismo ni mi do kraja vjerovali da je moguć. Samo da krenem od činjenice za koliko dana smo snimili film, način na koji smo organizovali produkciono prilično zahtjevne scene sa stotinu statista, neprestane redukcije prostora… A u svakom trenutku smo osjećali konstantan pritisak mizernog budžeta, koji vam u u svakoj narednoj odluci djeluje manji i manji. Zbog toga i ovo ostvarenje jeste specifično. Prošlo je nekoliko godina otkako je počelo naše putovanje, ali ono što je meni suštinski bilo važno jeste da nikada ne odstupimo od jezgra samog djela. Borio sam se zajedno sa ostalim saradnicima, prije svega sa Stefanom Boškovićem, da održimo najvažniju stvar – jezgro. U tom smislu smo opstali i završili kako smo i planirali“, kazao je Stijović.

Ovo je film koji je, prema riječima Stijovića, imao skroman budžet a ekipa koja se okupila je takođe bila mala.

“U svim sektorima jeste nedostajalo ljudi, ali sam bio izuzetno srećan što je ekipa dala sve od sebe. Pojedinci su pokrivali i po nekoliko funkcija, i nismo se osvrtali na to. Svi su sa veoma pozitivnim stavom, u ljudskom i profesionalnom smislu ušli i ostali u ovom projektu. Zbog toga sam veoma zahvalan. Glumci koji su nosili glavne uloge su sa takvim stavom i željom došli, učestvovali i doprinijeli da snimanje protekne u najboljem mogućem redu i da za vrlo malo snimajućih dana završimo sve. Izdvojio bih svakog posebno, a za Momčila Otaševića, Milicu Janevski, Marka Janketića i Srđana Grahovca mogu da kažem samo sve najbolje u profesionalnom i ljudskom odnosu. Suvišno je govoriti o relaciji reditelja i direktora fotografije, ali saradnja s Dušanom Grubinom je ovog puta zaista izašla iz okvira – samo pravimo film. Dušan je u ovim okolnostima brzih odluka iskazao svoj talent direktora fotografije kroz oštre i brze misli, efikasno traženje alternativnih rješenja, a da film vizuelno ne izgubi na svojoj vrijednosti“, objasnio je Stijović.

Rad na ovom projektu za scenaristu i producenta Stefana Boškovića bio je veoma poseban.

“Za mene je ovo veoma bitna priča. Veoma je lična, iako je izmještena iz prostora doslovne identifikacije. Ovo je prije svega meni poznata porodična drama, ali je i priča koja se bavi prirodom pisanja, koja se bavi gubicima, i svim onim što je vrijedno spašavanja. Od samog početka sam želio da u ovom projektu ne budem samo pisac koji je predao scenario drugom u ruke. Na taj način sam ga i pokrenuo, i pozvao sam Bojana da režira, prije svega jer smo prijatelji i jer vrlo dobro poznaje prirodu ovog teksta, i bili sam prilično sigurni da možemo da se uhvatimo u koštac s njim, jer je izazov. Jer je pun različitih svjetova i neprestano se otima“, kazao je Bošković.

Bilo je mnogo izazova, koji su prevaziđeni na pravi način.

“U nekoliko navrata nalazili smo se na prekretnici, snimamo li ili ne snimamo ovaj film. Mijenjali smo koncepte, probali da nađemo put iz toliko uglova, a da ne pravimo kompromise. Ja nisam za kompromise koji ostanu da zvuče kao kompromis, kao predaja. Trudili smo se da sve što se pojavi kao kompromis pretvorimo u novo dobro rješenje. Veliki problem je predstavljalo vrijeme u kojem se batrga gotovo svaki naš film. Sredstva koja jedva organizuju snimanje su nakon nekoliko godina (od kada smo ih dobili) usred inflacije, postala sredstva koja ne mogu da organizuju ni šest snimajućih dana. Morali smo da pronađemo toliko alternativnih metoda kako da se film snimi i isproducira, i da se sve to uradi u zdravoj atmosferi, jer u suprotnom sigurno ga ne bi sproveli. Nakon svega, zaista vjerujem da je urađen dobar i pošten posao, ali nikad ne bih više radio u sličnim okolnostima“, ocijenio je Bošković.

Snimanje filma Crna truba za glumca Momčila Otaševića bilo je zahtjevno, ali i jedno fenomenalno iskustvo.

“Saradnja sa rediteljem Bojanom Stijovićem je bila više nego odlična, a pred sam kraj snimanja bilo mi je jasno da smo napravili ozbiljnu stvar. On, kao i Dušan Grubin pristupili su ovom projektu izuzetno hrabro. Uzimajući u obzir okolnosti u kojima je film nastajao, ograničeni budžet,  vrijeme za koje smo uspjeli da ga snimmo, način na koji su snimali, način na koji smo radili, lokacije… sve se poklopilo. Čak nas je i vrijeme dobro poslužilo. Nosim jako lijepe utiske, čini mi se da će tek da mi se utisci saberu. Presrećan sam što sam snimao film kući, čini mi se nakon četiri godine. Nadam se da do sljedećeg neće proći toliko. Dao sam sve od sebe, svi smo pružili svoj maksimum, nemamo za čim da žalimo. Sada nam ostaje da sa uzbuđenjem čekamo premijeru“, kazao je Otašević.

Temelj svakog dobrog filma, kako je rekao Marko Janketić, je scenario.

“Scenario koji je napisao Stefan Bošković je jedna uzbudljiva i napeta priča, obračun između dva brata, potpuno različita, a zapravo veoma slična. To je i psihološki triler, i crna komedija, ali i velika drama koja zadire u mentalitet crnogorskog društva. Reditelj Bojan Stijović se zajedno sa direktorom fotografije Dušanom Grubinom odlučio za jedan vrlo zanimljiv i neobičan koncept slikanja (snimanja) te priče, i čini mi se da je upravo to, ali i način na koji je radio sa glumcima ključan za ovu filmsku priču. Za mene lično, vrlo je važno što sam imao priliku da učestvujem u stvaranju ovog filma, prije svega jer je snimam u Crnoj Gori, jer je to priča o ljudima u Crnoj Gori, ali i zbog toga što je to prvi dugometražni film Bojana Stijovića, film za koji imam osjećaj da će biti jako važan“, ocijenio je Janketić.