Razgovarao: Sead Vegara

Filmski i pozorišni reditelj Adis Bakrač u 2022. bh. publici i bh. kinematografiji donio je vrijedno filmsko ostvarenje, adaptaciju autobiografske knjige “Švedsko srce moje majke“ prerano preminulog bh. književnika Zilhada Ključanina (1960-2016). Bakrač priča o svom radu na filmu, od samih početaka, na pripremi scenarija, radu s glumcima, načinu da u jednoj tako teškoj temi pronađe razloga za prijeko potrebni smijeh, te reakcijama publike.

• “Švedsko srce moje majke“ (2022) Vaš je drugi igrani film. Prvi “Ostavljeni“ iz 2010. nastao je kao adaptacija romana „Gola koža“ Zlatka Topčića. Zašto tolika pauza između projekata?

U periodu između dva filma posvetio sam se pozorišnoj režiji. Tu prije svega mislim na predstave koje sam režirao u mojoj matičnoj kući Pozorištu mladih. Paralelno sam radio na pripremama filma “Švedsko srce moje majke“ i čekao da se stvore uslovi za snimanje. Film nije jednostavno snimiti, on traži svoje vrijeme za pripremu i realizaciju. Možda se čini da je period od dvanaest godina dug, ali je u filmu naprosto tako, nema pravila.

• Prerano preminuli književnik Zilhad Ključanin autor je istoimene knjige i drame, a također i potpisuje scenarij filma “Švedsko srce moje majke“. Da li je slučajnost da opet radite adaptaciju romana ili su se stvari jednostavno tako poklopile?

Kod odabira priče za film prije svega je važno da ona ima potencijal da od nje nastane film. Za “Švedsko srce moje majke“ presudne su bile Zilhadova poezija i emocija, a ja sam nastojao da priču „prevedem“ u filmski jezik i ispričam je na filmskom platnu. Dobro je da kod nas pisci i scenaristi pišu, ali pišu i ljudi koji nisu profesionalci i moram reći da tu također ima jako kvalitetnih ideja.

• O čemu govori film “Švedsko srce moje majke“, koja je glavna premisa?

To je priča o bosanskoj majci, hrabroj ženi punoj ljubavi i emocija za druge. Radnja filma započinje tako što srednjovječni bračni par iz Bosne, uslijed ratnih dešavanja, izbjegne u Švedsku. Njihovo snalaženje unutar nove sredine i novih oklonosti, te želja da se vrate kući je ono što čini okosnicu filma. Paralelni tok radnje je i prijateljstvo između majke Dreviše i Šveđanke Ingrid koje uprkos jezičkoj barijeri pronalaze univerzalni jezik komunikacije i postaju prijateljice. Ovaj film ima izrazit antiratni stav i podsjetnik je na vrijeme užasa i stradanja koja smo prošli počekom devedestih godina.

• Mnogi će reći da nam trebaju veselije priče i da trebamo odmak od ratne tematike i posljedica rata. Ali gledajući “Švedsko srce moje majke“ osjetan je humor i to onaj zdravi, prirodni, neusiljeni. Da li je bio izazov u tako teškom materijalu pronaći i smisao za smijeh?

Život koji živimo je upravo takav, težak, kompleksan, turoban, a sa druge strane imamo vedrine, duha, potrebu da se našalimo, najčešće na vlastiti račun. Apsolutno da je bio izazov u „teškom“ materijalu naći prostor za smijeh i komično, ali to i jeste zanimljivo u profesiji reditelja spojiti dijametralno suprotne stvari koje na filmu dobro funkcionišu. Kada su u pitanju ratne teme mislim da će one još dugo biti prisutne u našoj kinematografiji, jer su ožiljci i traume duboko u nama. S druge strane razumijem i publiku koja očekuje veselije priče, zabavu i relaksaciju.

• Ključanin je preminuo 2016. godine, a film je došao pred publiku nakon šest godina, 2022. Koliko se knjiga razlikuje od scenarija, a koliko scenarij od onoga što je na filmu?

Roman, scenario i film vidim kao jednu cjelinu, jer jedno proizlazi iz drugog. Suština je pronaći kvalitetna filmska rješenja i filmskim jezikom ispričati ono što je osnova, a u ovom slučaju predložak je bio roman. Drago mi je da je publika koja je čitala roman, a sada i gledala film nakon projekcije bila izuzetno zadovoljna našim filmom i da je nismo razočarali.

• Film “Švedsko srce moje majke“ sniman je u jeku korone, početkom 2020. i to u Kiseljaku, koji „glumi“ Švedsku. Kako je uopšte bilo snimati u takvim uslovima, te da li ste morali praviti određene kompromise zbog zdravstvene situacije i pandemije koronavirusa?

Kompromise koji bi utjecali na kvalitet filma nismo pravili. Producent Almir Šahinović ima veliko iskustvo rada na filmu tako da je sjajnom organizacijom i planom snimanja stvorio odlične uslove za rad. Želim da pohvalim cijelu filmsku ekipu koja se pridržavala svih pravila i specifičnosti uslova rada na filmu u ovim okolnostima. Film je najvećim dijelom sniman u Kiseljaku i moram reći da je ova lokalna zajednica pokazala izuzetnu gostoljubivost i pomogla nam da se stvore što bolji uslovi za snimanje. Zbog toga sam im izuzetno zahvalan.

• Da li ste u samom startu imali zacrtane glum(i)ce koji će utjeloviti karaktere u filmu ili je sprovedena standardna filmska audicija?

Od samog početka rada na scenariju znao sam glumačku podjelu. Tu nije bilo nikakvih dilema. Imao sam sreću da su svi glumci sa radošću prihvatili ponuđene uloge i intenzivno se pripremali za karaktere koje će igrati u filmu. Mi smo prije početka snimanja organizovali glumačke probe tako da je sve to doprinijelo kreativnom radu na setu kao i samom kvalitetu filma.

• Glavna glumica Faketa Salihbegović-Avdagić i Irina Dobnik, koja portretira Šveđanku Igrid „srce su filma“, dok muški dio ekipe, Nermin Omić i Armin Omerović, također nosi svoj teret. Kako je bilo sarađivat sa njima na setu i da li je bilo mjesta za improvizacije?

Glavne glumice u filmu poznajem dugo vremena. Sa većinom sam ranije sarađivo u pozorištu, a s nekima i na filmu. Odlično se poznajemo tako da u samoj komunikaciji često je dovoljno da se pogledamo i jasno je šta treba korigovati, popraviti ili je kadar odličan kako mi kažemo „kupljen“. Atmosfera na snimanju je bila opuštena i kreativna, rađale su se nove ideje i nadograđivale već postojeće. Glumci na čelu s Faketom Salihbegović-Avdagić su već dokazani profesionalci koji imaju puno „utakmica u nogama“, tako da je meni kao reditelju bilo zadovoljstvo sarađivati s takvim umjetnicima.

• Kakve su za sada reakcije publike, te šta u budućnosti možemo očekivati od Adisa Bakrača na polju dugometražnog ili kratkometražnog filma?

Reakcije publike su zaista sjajne. Moram priznati i više od onoga što sam očekivao. Kad radite film nikad ne možete biti sigurni koliko je on uspješan sve do trenutka dok ga publika ne vidi. Naš posao je pun neizvjesnosti i prepreka, a tu je i ono vječito pitanja da li će se film svidjeti publici? I tako je svaki put kad snimate film. Po završetku kino-distribucije filma “Švedsko srce moje majke“ sa mojim saradnicima počinjem rad na scenariju za novi dugometražni igrani film.

Objavljeno na portalu Al Jazeera Balkans