Piše: Sanita Bajramović
O Johnu Hustonu i njegovom filmskom opusu, rediteljskom, scenarističkom i glumačkom, napisana je već omanja biblioteka stručnih radova, kolumni i članaka. Autor Frank Martin, godinu dana nakon rediteljeve smrti, snima odličan dokumentarac s Robertom Mitchumom kao naratorom (John Huston: The Man, the Movies, the Maverick, 1988), u kojemu tada živi glumci iz njegovih filmova (Newman, Bacall, Caine, Connery) pripovjedaju o epopeji stvaranja filmova većih od života. Clint Eastwood svoj film Bijeli lovac, crno srce (1990) snima kao hommage Hustonu, kroz lik svojeglavog režisera direktno oponašajući Hustonove manire koji su već bili ušli u sferu legende. Često kompariran s dvojicom drugih titana američke umjetnosti 20. stoljeća, Wellesom i Hemingwayem, što zbog sličnosti umjetničkog izraza što zbog pustolovnog života, Huston je u kolektivnom sjećanju Hollywooda i ostatka svijeta ostao zapamćen kao paradigma savršenog spoja okorjelog filmskog zanatilije i intelektualca, čiji opus predstavlja vrhunac holivudskog zlatnog doba.
Rođen 1906. u Missouriju, dijete sportske novinarke i glumca (s kojim je nastupao u vodviljskim predstavama u najranijoj dobi), napušta formalno školovanje u 14-oj godini, postaje bokser, glumac na Broadwayu, oficir u meksičkoj vojsci (!), a u Parizu studira slikarstvo i čak u jednom trenutku postaje beskućnik. Sve to traje do 1933. godine kada se Huston konačno skrašava u Hollywoodu kao djelić vojske scenarista koja je danonoćno rintala za Warner Bros. Uspijeva impresionirati nekoga iz vrhuške studija tako da 1941. dobija svojevrsni jack-pot – ugovor za scenarij i režiju Malteškog sokola, apsolutnu umjetničku kontrolu nad projektom koju Huston od tada pa sve do smrti nikada nije ispuštao iz ruku (za razliku od gromovitog Orsona Wellesa, koji bi se, vječno pritisnut finansijskim nedaćama, ipak na kraju nagodio sa financijerima, najčešće na štetu filma i svoju vlastitu). Malteški sokol ga izbacuje u orbitu, kao i Humphreya Bogarta, a sve do danas ta ekranizacija romana Dashiella Hammetta smatra se neprevaziđenom. Slijedi biserna niska klasika: Blago Sierra Madre (1948, Oscar za režiju i scenarij, Zlatni globus), Ostrvo Largo (1949), Džungla na asfaltu (1950), Crvena značka za hrabrost (1951), Afrička kraljica (1951), Moulin Rouge (1952), Moby Dick (1956), Neprilagođeni (1961), Freud (1962), Noć iguane (1964), Odsjaji u zlatnom oku (1967), Grad izobilja (1972), Čovjek koji je htio biti kralj (1975).
Pred sami kraj života uspijeva završiti čak tri nezaboravna filma, Pod vulkanom (1984), Čast Prizzija (1986), i svoj labuđi pjev, po mnogim mišljenjima jedina uspjela ekranizacija nekog djela Jamesa Joycea, Mrtvi (1987), premijeru kojega nije dočekao. Kao glumac je bio nominovan za Oscara 1963. za Premingerovo remek djelo Kardinal. Nije se libio prihvatiti uloge ni u najopskurnijim projektima ako bi bio pozvan, i to ne zbog egzibiocionizma poput Hitchcocka koji nijedan svoj film nije propustio začiniti cameo pojavljivanjem, nego mnogo banalnijeg razloga – novca. Da bi namakao sredstva tezgario je uzduž i poprijeko Hollywooda, ne dajući se snobovski omesti zlatnim kipićima i nominacijama za iste kojih je u životu sakupio čak 15! Odsustvo bilo kakvog konformizma i povlađivanja društvenoj eliti Amerike ogleda se i kroz izbor tema i konstrukciji likova.
Niko se do tada (s izuzetkom Forda u Plodovima gnjeva) nije tako smjelo uhvatio u koštac sa prikazom sumorne socijalne slike SAD, duboke podjele na one koji imaju i one koji nemaju. Hustonovi likovi su ljudi u životu startaju bez nade, spremni unaprijed na poraz (poput boksera Tullya i Erniea iz Grada izobilja). Oni koji obitavaju na margini društva, pokušavajući ispraznim formama unijeti sadržaj u svoj i tuđe živote (jezivi mladi propovjednik Motes iz Mudre krvi). U najboljem slučaju ljudi koji na zalasku života pokušavaju uhvatiti posljednju zraku sunca, poput troje kolosalnih gubitnika iz Noći iguane (ekranizaciji drame još jednog američkog umjetnika koji je o gubitnicima s margine napisao više od ikoga u 20. stoljeća, Tennesseea Williamsa). Socijalna tematika, iako prisutna u njegovom opusu, ne može se ipak smatrati dominantnom. Kritičare je zapravo oduvijek zbunjivalo odsustvo „dominantne teme“ kod Hustona, zajednička poveznica koja bi obuhvatila cijeli opus, slično Kubricku. Huston je volio zagrabiti sa raznih strana, nije se bojao posegnuti za klasičnom literaturom, čak i onom „teško prenosivom“ na ekran, poput Joyceove. S tehničke strane bio je vizuelni genij. Slikarska naobrazba iz mladih dana bila mu je od iznimne pomoći, bilo je opšte poznato da je svaku scenu unaprijed skicirao na crtežu, raspoređujući likove unutar kadra, nikada ne čekajući finalni rez u montaži da bi tako uobličio snimljeni materijal.
Komentar Michaela Cainea nakon zajedničkog rada:
Većina reditelja dok snima i ne znaju šta snimaju – koriste se kamerom kao mitraljezom, dok je Huston koristi kao snajper.
Svog Freuda 1962. snima u crno-bijeloj tehnici, a scene sna realizuje u maniru nijemih filmova, s naglašenom tehnikom chiaroscuro (Freud je u doba svoje premijere dočekan na nož, vjerojatno i zbog bizarne tehnike snimanja, da bi bio revaloriziran tek krajem 80-ih). Za potrebe snimanja Moulin Rougea, riješen da po svaku cijenu što vjernije prenese atmosferu slavnog kabarea ali i boje Toulouse-Lautrecovih slika, prije snimanja saziva neku vrstu „vizuelnog konzilijuma“, sastavljen od vrhunskih fotografa i snimatelja. Nakon konsultacija, odlučuje se za upotrebu filtera za simuliranje magle da bi dobio željeni efekat. Rezultat je bio očaravajući, mada kada danas neko pomene Moulin Rouge rijetko ko će uopšte pomisliti na Hustonov a ne Luhrmannov iz 2001.
Filmski set za Hustona je bilo prirodno okruženje, pauze između snimanja samo nepoželjni intermezzi. Bez straha od konflikta s činjenicama, možemo reći da je i umro na snimanju (Mrtvi su „posthumno“ montirani i prikazani). Johna Hustona se mirnog srca, kao i Wellesa, može nazvati „renesansnim čovjekom“, onim koji je išao ispred svog vremena, i koji bi sigurno bio genij u bilo kojoj umjetnosti da je se prihvatio. Naša vječna sreća da je to bio upravo film!
