Piše: Hamza Demirović

Imaš dvadesetak godina. Strašno se ložiš na basket. Zapravo, jedan si od najboljih u naselju. Ideš pješke s Malte na Koševo da se vidiš s djevojkom. Razgovarate u podrumu i trzate se na svaki šum, ali ne misliš da ima išta loše u tome. Zapravo, sretan si. Ispušite zadnju cigaretu, dim-za-dim i uzvrpoljiš se; nešto nije uredu. Trčiš kući. Zgrada je prazna. Otac stoji na balkonu, pomalo se trese, šuti i pogledom traži nešto. Pokušaš ga da uvučeš unutra; histerišeš. Koliko teško može da bude guranje starca kroz stubište koje se urušava? Nakon što je granata raznijela cijelo dvorište - taj čovjek koji se dere: Stani, Miki s drugog je bio ispred ulaza! - vjerovatno je najteža stvar koju si ikad gurao s trećeg do prizemlja. Sutra idete zajedno na sahranu, a navečer se nalaziš sa ekipom da bacite basket na Marijin-Dvoru i razmišljaš: šta bi bilo da si malo kasnije došao? Od takvih kao što si ti, '93. godine, Mirza Delibašić, sastavio je prvu bosanskohercegovačku košarkašku reprezentaciju, izveo ih preko aeorodromske piste iz okruženog grada i odveo na Eurobasket u Njemačku. Osmo mjesto; najbolji rezultat koji smo ikad imali. The Long Shot je dokumentarni film iz 2019. godine, koji govori upravo o tome, a na principu naslovna-talking-heads-rez-arhivski-snimak-rez-talking-heads-odjavna, s nezamijetnim odmakom od skoro trideset godina. 110 minuta; jedan od boljih TV-radova na temu balkanskih ratova devedesetih, u kontekstu sporta, ili obrnuto.

Álvaro González-Aller i Oliver Valente autori su Nevjerovatnog putovanja (engl. The Long Shot), španskog dokumentarnog filma u bosanskohercegovačkoj koprodukciji, koji je doživio svjetsku premijeru na ovogodišnjem AJB DOC Festivalu u Sarajevu, u subotu, 21. septembra, a unutar Screening programske selekcije. U filmu se pojavljuju dečki iz prve postave, tadašnje, košarkaške reprezentacije; danas, srednjevječni, pomalo razočarani i tužni muškarci, koji pokušavaju, ispred kamere, da rekostruišu sjećanje na istovremeno, najljepšu i najopasniju stvar što im se ikada dogodila. U središnjem dijelu - vjerovatno slučajno, poprilično ironičnoj filmskoj sekvenci, animiranoj kao 2-D arkadna igrica grafičkih rješenja sličnih onima sa platforme Windows 95, u žanru koji smo, vrlo neosviješteno zvali džojstikrokačina - prikazana je ruta kojom su košarkaši napustili Sarajevo. '93. godine još uvijek nije postojao tunel Dobrinja-Butmir i pista je bila, više-manje, jedino mjesto gdje se teoretski moglo izaći iz grada; ali je pucalo sa apsolutnih svih strana, 24/7 dnevno.

U animaciji, negdje između Matrixa i Super Marija, koja pomalo liči i na mapu blaga sa ucrtanim toponimima, posmatramo članove reprezentacije kako, preko snijega i blata, oko pet ujutro, trče-za-život, u malim grupama, ne obraćajući pažnju jedan na drugog, dok pored njih prolijeću meci. Šalu na stranu, košarkaši se, uglavnom, prisjećaju pomiješanih emocija radosti, straha i grižnje savjesti. Po izlasku iz Sarajeva, a nakon skoro godinu i po opsadnog stanja, susreću se sa vodom, strujom i hranom; nakon prvotne radosti, počinju polako da se brinu šta se dešava sa njihovim porodicama i prijateljima. Mnogi od njih govore kako prosto nisu mogli da uživaju u vanjskom miru. A onda počinje takmičenje: Bosna i Hercegovina se prvi put, u historiji, pojavljuje na nekoj sportskoj manifestaciji, kao zasebna zemlja sa svim svojim administrativnim obilježjima; momci igraju k'o ludi, sa blagim tikovima, apsolutno fokusirani na igru i ništa više, oni pobjeđuju utakmicu za utamicom; [... za sarajevske standarde nismo bili baš puno pukli; ali ono, sa izvana, mislim da smo izgledali potpuno poremećeni.].

Arhivski snimci u kojima Sabahudin Bilalović, Mario Primorac, Samir Avdić, Senad Begović, Gordan Firić, Emir Mutapčić, Emir Halimić, Adis Bećiragić, Ilijas Mašnić i Samir Selesković pričaju šale i igraju gegove, odmarajući se od utamkica po evropskim motelima, svjesno izbjegavajući da govore o stradanjima u svom gradu, kojima su utekli prije samo nekoliko dana, vjerovatno najbolje i najeklatantnije daje ideju ovog filma: čistu i brutalnu borbu za opstanak, na sve moguće načine. Iako distanca od trideset godina, nije baš dobro iskorištena, odnosno aktualizovana - izuzev trenutne, pomalo fetišističke/zoološke fascinacije zapada podijeljenjenim postratnim/postsocijalističkim/tranzicionim Sarajevom devedesetih - film The Long Shot jeste ipak, zaista, mnogo više od televizijske reportaže, zbog svojevrsnog, nijansiranog storitelinga, mahom postignutog u montaži, a koji u nekim dijelovima izaziva mučninu, ali je istovremeno je i vrlo subverzivan, što je itekako dobro; odlično zapravo. No ipak, u estetskom i tehničko-tehnološkom smislu, ovaj film ne dostiže, ni dijelom, ono što je, sada već, standard nove evropske umjetničke filmske dokumentaristike, kakvu karakterišu, prevashodno filmaške izvanrednosti, te kakvu gotovo redovno možemo da gledamo u selekciji takmičarskog programa AJB DOC Festivala. Međutim, kada, za par mjeseci, počne da se emituje u programu kanala Aljazeera Balkans, The Long Shot će da bude apsolutni hit, s razlogom; što uostalom i jeste glavna svrha i glavni kriterijum filmova iz sekcije AJB Screening.

Među intervjuisanim igračima, pored menadžera Jovice Rokvića, te trenera repke Ibrahima Krehića, mnogo značajan doprinos filmu dao je i Danko Delibašić, sin pokojonog selektora Mirze Delibašića. Ratni snimci sa treninga, na kojima stoji negdje u trećem planu, iza oca, ispresijecani su intervjuom: [On je, dugo, bio svačiji heroj; najmanje moj. Bio je rat; putovao je; onda je bio mir; i onda je umro. I to je to.] Zvuči poznato? Kada se nakratko i nasumično, u kadar ureže kućni snimak, iz devedesetih godina, na kojem malecki dječak [Danko] pjeva Vojnika sreće, počinje lagano da bude zlo, svakome koje imalo upućen u historijski kontekst ovog podneblja. Toliko je malo, ili nikako ispričanih, duboko zatomljenih slojeva u filmu The Long Shot... Dio s košarkom je fantastičan: dva sata krupnjaka nekoliko preživjelih i iole pribranih muškaraca, koji se psihički lome i susprežu plač, dok govore o tehnici moderne košarke i o tome koliko je revolucionarno igrati bez centra i imati dva igrača koji otpozadi ubacuju trice. Ponekad su usputni komentari publike, pri izlazu iz sale, najbolja kritika - [Why are these men crying? Like... After thirty years? I mean... They played some great games, and... Like... Ummm... Shouldn't they, like, smile and be proud? What happened to their carees afterwards? And, is that little singing boy that Danko guy? I didn't get that part.] – dok drugi, ponekad, prosto, izostanu u tišini.