Piše: Sead Vegara

Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća britanski srip autor Alan Moore u saradnji sa ilustratorom Daveom Gibbonsom i koloristom Johnom Higginsom smišlja strip seriju pod nazivom “Watchmen“ (Čuvari) koja pripovijeda priču o alternativnom svijetu u kojoj su se superheroji obznanili svijetu od '40. i u '60. i nadalje, promijenivši historiju; Amerika je dobila rat u Vijetnamu, afera Watergate se nikad nije desila i Nixon je i dalje predsjednik. U 1985. Amerika je na rubu Trećeg svjetskog rata sa Sovjetskim savezom, dok su preostali superheroji, maskirani osvetnici u ilegali ili su izvučeni iz penzije kako bi radili za vladu. Priča je fokusirana na lični razvoj i moralne dvojbe protagonista superheroja koji istražuju ubistvo jednog od njih kojeg je vlada povukla iz penzije kako bi pomogao u nastaloj situaciji.

„To bi bio dobar način da se započne strip: Poznati superheroj je pronađen mrtav! I dok se misterija razrješava ušli bismo dublje i dublje u svijet superheroja pokazujući njihovu realnost koja je veoma drugačija od percepcije opšte javnosti.“, objasnio je Moore svoju inicijalnu zamisao. U biti, cijela stvar se sastoji u tome: Who Watches the Watchmen (Ko nadzire “Čuvare“)?

Dokumentarni film The Cleaners (Čistači) rediteljskog dvojca, Hans Block i Moritz Riesewieck, kao prvi prikazani dokumentarac u selekciji „Last Minute Cinema“ 2. AJB DOC-a smješten je u “okrutnoj“ sadašnjosti interneta u kojoj virtualni svijet kompjutera, društvenih mreža, Facebooka, Twittera, YouTubea, svih tih kompanija čiji je sadržaj dostupan na netu ima “nepoznatu i nevidljivu“ industriju čišćenja digitalnog sadržaja koji nije prikladan za pučanstvo. Pomislili biste da na takvoj jednoj poziciji, a trebalo bi ih biti na stotine (hiljada), treba „pod moranje“ sjediti osoba koja je nadprosječno moralna i društveno osviještena. Ali, nakon što pogledate prvih nekoliko minuta ovog nadasve zanimljivo koncipiranog i znalački kreiranog, snimljenog dokumetarca biće vam jasan uvod u ovu recenziju. Ko nadzire čuvare? Čuvari, u slučaju ovog dokumentarca su tzv. “moderatori sadržaja“ izmješteni u Manilu na Filipinima iza krinke obične firme rade upravo na kontroli sadržaja na internetskim društvenim mrežama.

Rediteljski dvojac nas polako uvodi u priču sa nekoliko moderatora koji su odlučili da izađu „pred kameru“ i iznesu svoje strepnje i strahove, viđenja jednog takvog zahtjevnog posla kakav oni obavljaju. Dok kamera snima sa leđa prema zamagljenom monitoru čujemo samo ponavljanje riječi: „...Obriši... obriši... obriši... ignoriši... ignoriši... obriši...“ i tako do u nedogled. Priču grade na taj način da kreću od „benignih“ stvari, ako bi se mogle okarakterisati kao takve, kakva je npr. slika nagog američkog predsjednika Donalda Trumpa sa izrazito malim spolovilom koju je naslikala jedna američka umjetnica da bi joj nakon miliona shareova i lajkova Facebook ukinuo profil i zabranio postavljanje daljeg sadržaja. Upravo taj incident, umjetnica koja je naslikala sliku i moderatorica sadržaja u dalekoj Manili koja je rekla: „Obriši“, momenti su uz koje se možete i nasmijati.

Dok, ostatak dokumentarca čine slučajevi koji su prilično problematično prikazani. Ima tu dosta momenata od kojih vam dođe da se jednostavno ispovraćate, bude vam strašna muka u stomaku, i to samo uz naraciju nekih od protagonista koji opisuju sadržaj – video ili fotografiju – koju trebaju da uklone. Rediteljski dvojac ide toliko daleko da daje definitivne dijagnoze i nemilosrdno, iskreno i pošteno prikazuju stanje u svijetu, širom zemaljske kugle jer internet je posvuda. Čak i u onim nerazvijenim zemljama, oni koji ne znaju šta je internet, nemaju pojma šta je e-mail, ali zato imaju profil na Facebooku, te mogu da uploaduju razna „stravična videa“, sve to će proći kroz kontrolu “moderatora sardržaja“ negdje u Manili. I, dok ljudi u agenciji u Londonu pokušavaju zapremiti što veći broj videa o Siriji, bombardovanju, strahovito-šokantnih snimaka, te iste snimke će što prije biti izbrisane.

Upravo, kompanije poput Googlea i Facebooka, biće prozivane po američkim sudovima o svojevrsnim legalnim ili ilegalnim radnjama o korištenju i nuđenju nepodobog sadržaja, sa pitanjem: „Ko uopšte, i koliko ih ima zaposlenih, kontroliše sadržaj na internetu?“ Dok predstavnici tih kompanija pokušavaju da se izvuku nekom jeftinom frazom i obećanjima, a vi sada ponuđenim u filmu znate kako stvari funkcionišu, ili imate približnu spoznaju, izgleda vam jasno da u današnjem svijetu „globalnog sela“ mora i treba postojati određena cenzura. U biti, sve se ponovno svodi na to: „Ko nadzire čuvare?“