Piše: Nino Romić
Rano ujutro prvog aprila 1953., Daga Hammarskjölda je probudio poziv u kojem je bio obavješten od strane novinara da je izabran za Generalnog sekretara Ujedinjenih nacija. Dok je za njega lično izbor na tu poziciju bio neočekivan, on je bio neizbježan zbog omjera snaga između dva bloka u Vijeću sigurnosti i Generalnoj skupštini UN-a u tom trenutku. Tek drugi Sekretar od osnivanja Ujedinjenih nacija, čovjek na tom položaju bi morao biti neko ko će dobiti istovremeno dobiti podršku zapadnih i komunističkih sila. Odluka je pala da to bude naizgled povučeni diplomat i ekonomist – Šveđanin Dag Hammarskjöld.
U svojem osmogodišnjem mandatu, Hammarskjöld se, između ostalog, strastveno zalagao za prava afričkih nacija, tek nastalih ili još uvijek u procesu osamostaljivanja od svojih kolonijalnih vladara u Evropi. Zbog ovoga se zamjerio određenom miljeu političara u zapadnim zemljama, koje su svoj glas za njega dale misleći da će krotko obavljati svoj posao i dopustiti da se stvari odvijaju kako su se odvijale i ranije. U jesen 1961. avion, u kojem je Hammarskjöld letio na mirovne pregovore između dvije zaraćene frakcije, srušio se nadomak Ndole, u današnjoj Zambiji. Službeni zaključak navodi da je došlo do pilotske greške, uzrokovane umorom pilota. Međutim, ubrzo nakon nesreće, javljaju se očevici koji tvrde da su neposredno prije pada aviona na nebu vidjeli crvena svjetla i čuli glasne zvukove nalik na eksplozije. Teorija zavjere o stvarnom uzroku pada avioda koji je nosio Generalnog sekretara UN-a je rođena istog trenutka.
Hladni slučaj Hammarskjöld danskog režisera Madsa Brüggera bavi se navedenim izjavama očevidaca i alternativnoj teoriji o uzroku pada aviona i smrti Daga Hammarskjölda. Naslov filma je sasvim opravdan, budući da je prošlo gotovo šezdeset godina od nesreće, a ista se desila za vrijeme Kongoanske krize, koju će potom popratiti i kriza u UN-u između dva bloka po pitanju Hammarskjöldovog nasljednika. Brügger svoju istragu predstavlja na vrlo osobit način, putem naracije koju diktira daktilografkinji, odnosno publici. Istovremeno, na teren stiže sa detektorom metala i dva ašova, sa naumom da započne iskopavanje na mjestu nesreće. Dalje, film je podijeljen u segmente, odnosno poglavlja djela koje nam Brügger diktira, u kojima se bavi pojedinačnim nitima zamršenog klupka izjava, iskaza i zapisa papirne i zvučne prirode. Zapisi istragu vode u Južnu Afriku, do tajnovite osobe iza imena „Kieth Maxwell“ i kružoka ljudi oko njega.
Brügger se itekako oslanja na estetiku teorijâ zavjere u vizuelnom i narativnom smislu, dok se u istraživačkom vidu filma oslanja na dokumente koji su isplivali na površinu ili postali dostupni javnosti, na jedan ili drugi način. Doduše, i sâm Brügger u par navrata skreće pažnju na nejasnu provenijenciju nekih od tih dokumenata. Istina, prezentacija je donekle neobična, ali teško se može reći da nije privlačna. To jeste, nakon što se naviknete na Brüggerov pristup istrazi. „Ovo bi mogla biti najveća istraga ubistva ikada“, Mads Brügger govori na samom početku filma, „ili najgluplja teorija zavjere.“ Izjavu treba gledati kao poziv (ili izazov) gledatelju da i sâm istraži neke od pojedinosti iza naslovnog hladnog slučaja. Bez obzira mislite li da Brüggerova verzija događaja drži vodu ili ne, mogućnost je dovoljna da vam Cold Case Hammarskjöld ukrade pažnju na par sati.
