24. SFF: Zsófie Szilágyi - Jedan dan

Piše: Nino Romić

Bez okolišanja ili umanjivanja Jedan dan možemo opisati kao film o tihom užasu svakodnevnice 21. vijeka, ali i o pronalaženju snage da se istom izađe u susret – danas, sutra i dan nakon toga. Radnja filma je, u osnovi, vertikalni zasijek u vidu jednog radnog dana glavne junakinje. Anna (Zsófia Szamosi) je profesorica italijanskog jezika, majka, supruga i sva četiri stuba svog domaćinstva. Ispod površine savršene jezgrovite porodice s troje djece, ona se sučeljava s odsutnim mužem upitne vjernosti, nekomunikativnošću starijeg sina, bolesnim mlađim sinom i odveć živahnom kćerkom.

Nevolje, kao i obično, počinju i prije počinka, a do jutra već ostavljaju posljedice. Nakon tihe svađe sa suprugom u vezi naravi njegove veze s drugom ženom, Annu čeka dan pun obaveza u kojem mora ispuniti dužnosti iza velikih naslova dodijeljenih od društva, odnosno majke i supruge, te onog profesionalnog. Kako nam film otkriva, dan jednostavno nema dovoljno sati da bi čovjek (ili žena, očito u ovom slučaju) mogao zadovoljiti sve obaveze i potrebe predočene pred sobom, te da nađe vremena da bude pojedinac koji jeste mimo njih.

Da bi film bio još okrutniji po publiku, dan u kojem pratimo Annu je jesenji. Jutro kasno stiže, podne je kratko, a večer i mrak se grabežljivo približavaju. Film koristi par trikova kako bismo ne samo pratili, već i cijenili prolazak vremena. Jedan od njih je digitalni sat u trpezariji, a drugi je kombinacija prirodnog i umjetnog svjetla. Naravno, rasvjeta je ključna za ovo, koliko i kvalitetna kompozicija kadra, a film srećom ne manjka ni u jednom, ni u drugom.

Film koji obrađuje usporedivo kompaktan vremenski period ne mora se nužno oslanjati o uobičajenu sponu uvod-zaplet-rasplet-završetak, no Jedan dan uspijeva donekle zadržati kontinuitet početne tačke priče – muževe moguće preljube – putem nekoliko dijaloških razmjena, raspoređenih po cijelom trajanju naslovnog dana, do završetka. Jedan dan na trenutke može biti i potresan, pošto cijeli dan gledamo kako Anna zadobiva razne vrste metaforičkih udaraca, kao što je, na primjer, svađa sa vlasnikom automobila koji se verbalno istrese na njoj, u prisustvu njenog sina; ili dugi sati u večer u kojima pozive suprugu odgovara njegova glasovna pošta.

Značajan broj gledatelja u Narodnom pozorištu je bez sumnje očekivao da ona uzvrati istom mjerom, ali lik Anne jednostavno nije sklon takvoj vrsti sučeljavanja. Daleko prisebnija od Kihota, ona shvaća da su figurativne vjetrenjače s kojima se bori postojnije od nje same. Ona im uzvraća na vlastiti način, ujutro sljedećeg dana. Rano ujutro, nakon noći bez sna ili odmora, ona šalje starijeg sina u školu i oprašta se od supruga koji ide na posao. Potom čini ono što svi poželimo učiniti svake srijede ili četvrtka. Taj jednostavni čin sarajevska publika je pozdravila tihim, ali postojanim aplauzom.

Prethodna
24. SFF: Pawel Pawlikowski - Hladni rat
Sljedeća
24. SFF: Bobo Jelčić – Sam samcat