Piše: Sead Vegara
U sklopu sekcije AJB Screening pred pozamašnom publikom prohladne nedjeljne večeri, na lokaciji Fonda memorijala – Multimedijalni centar Kovači, prikazan je i dokumentarac Posljednja krava u selu reditelja Kenana Kulenovića, nastao kao njegov diplomski rad na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Činjenica da je reditelj Kulenović film snimao duge četiri godine, te da je za to vrijeme sudbina uplela svoje prste u živote njegovih protagonista odnoseći ih sa ovog na neki bolji, ljepši svijet rezultirala je i epskim trajanjem od gotovo dva sata (116 minuta, da budemo precizniji).
Jer, život svih učesnika dokumentarca Posljednja krava u selu, dijelovi prikazani i uprizoreni su nadasve zanimljivi i odišu takvom ljepotom da na dugo trajanje filma djeluju tako da ne osjetite minute, sate kako prolaze, te na koncu kada krene odjavna špica, poželite još ostati u tom svijetu. Svijetu nekih davnih vremena u kojima se živjelo drugačijim i za današnje pojmove nezamislivim životom. Životu u kojem su snahe ustajale prije svih, pomuzle krave, skuhale kahvu i spremile doručak, ispratile muževe na posao i same krenule u fabriku da odrade svoju smjenu. Kada bi trebalo ostati duže na poslu, a krave kući niko nije imao pomusti, šefovi bi ih automobilom vratili do kuća da završe oko krava i odvezli nazad u fabriku u drugu smjenu. Sjećanja su to nane Suade, jedne od onih koji nisu dočekali da Kenan završi svoj film.
Posljednja krava u selu, otvara se sa crnom podlogom na kojoj se pojavljuje natpis „Filmadžiluk“ (iz provjerenih izvora, radi se o producentskoj kući samog reditelja). Iz offa čujemo amidžu Muhameda kako psuje i prostači, detalj koji će Kulenović provlačiti kroz cijeli film u cilju da jednostavno opiše nevolje koje prate amidžu Muhameda, čovjeka u godinama koji mora da ide od kuće do kuće i raznosi mlijeko i mliječne proizvode. Crnilo se pretapa u predivan kadar seoske idile, neopisive ljepote miholjskog ljeta, dok pred kamerom prolazi amidža Muhamed noseći kante sa mlijekom.
Na momente reditelj Kulenović, sa jednim od svojih mnogobrojnih snimatelja i direktora fotografije (Almir Đikoli, Amel Đikoli, Alen Alilović, Admir Švrakić, Tarik Hodžić, Kenan Pašić, Adnan Branković) u objektivu kamere „hvata“ takve kadrove koji kreativno podsjećaju na one iz filmova najvećeg pjesnika među režiserima, velikog Terencea Malicka. Kadrove neukroćene prirode u ljepoti sva četiri godišnja doba. A da ih znalački i bez imalo viška uklopi u cijelu priču, ilustrujući svaki momenat filma sa ponegdje predivnim, ponegdje prelijepim kadrovima, uvelikome je uspjelo montažeru (i reditelju) Tariku Hodžiću.
Krava iz naslova, u biti je metafora upravo tih starih vremena, koja su prošla i od zaborava ih čuvaju samo još protagonisti Kulenovićevog dokumetarca. Kulenović priču vodi smirenom i veoma lakom rediteljskom rukom ne libeći se da se nađe u kadru, ili jednostavno van kadra postavljajući pitanja, potičući protagoniste na akciju, što je s jedne strane neobično i isto toliko autentično. Svi protagonisti dokumentarca jednim dijelom su rodbina reditelja, te posmatrajući scene dženaza u kojima se opraštamo sa nekim od protagonista vrlo vjerovatno će vam izmamiti suzu u oku. Opet, toliko je smiješnih, presmiješnih scena stalo u tih 116 minuta, koje su tako upečatljivo raspoređenih tokom trajanja filma.
Možda i jedini minus koji bi se mogao dati Kulenoviću, doduše, sve zavisno od gledatelja do gledateljice, jeste upravo toliko trajanje. Na kraju, živjeti takvim životom i toliko godina, preko 80, i kako kod koga, amidža Muhamed je verbalizovao u rečenici: „Na jedna vrata uđeš, na druga izađeš.“
Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje
