Piše: Sead Vegara
Dokumentarac Only The Devil Lives Without Hope (Samo vrag živi bez nade, 2020) švedskog filmskog autora i dokumentariste Magnusa Gertena njegovo je prvo ostvarenje nakon petogodišnje pauze i dokumentarca Becoming Zlatan... (2015). Za razliku od filma iz 2015. o nogometašu i fudbalskoj legendi Zlatanu Ibrahimoviću, ovdje je riječ o zaista brutalnoj i tegobnoj priči, koja je ipak zahvaljujući svojim protagonistima, prvenstveno djevojci i ženi Dilyji, aktivistici za ljudska prava, iznešena na način dostojan sumorne tematike o kojoj progovara. Dostojanstveno i sa životnim nabojem!
Dilyja je porijeklom Uzbekistanka koja je imala 17 godina kada su joj brata Iskandara odveli u zloglasni zatvor Jaslyk pod optužbom da je učestvovao u bombaškom napadu na vladu. Dilyja sa roditeljima emigrira u Švedsku i ne prestaje da radi na bratovom slučaju, te je u stalnom kontaktu sa advokatom i potrazi za ljudima oslobođenim iz Jaslyka, koji su možda vidjeli njenog brata. Kroz tu potragu i njena nastojanja prošlo je 10 punih godina, a jedino pismo od Iskandara obojeno je apatijom, čežnjom za domom i porodicom. Te bratove riječi koje Dilyja čita iz offa, a opisuju strahovite torture i nezamislivo mučenje, reditelj Magnus Gerten oslikava, stavljajući ih u kotrapunkt, sa pitomom zimskom idilom i kadrovima prirode.
Malo sreće Dilyja će otkriti kada se upozna sa zemljakom Anvarom Karimovom, koji će proći test kod njenih roditelja, zaprositi je i na koncu oženiti. Ali, ono što se činilo kao svaka bajka koja bi trebala da ima stretan kraj, napravilo je zaokret od 180 stepeni, kada je Anvar počeo da je tuče i ponaša se poput tiranina. Ispostaviće se da je Anvar ustvari upravo ono protiv čega se Dilyja bori od samih početaka, od kada joj je brat završio u zatvoru, čovjek režima od kojeg je pobjegla i špijun. Nakon pada tiranije predsjednika Karimova malo nade će se pojaviti u životu Dilyje, njenih roditelja, koji svakog dana očekuju bilo kakve vijesti o bratu i sinu.
Zatvor Jaslyk je poznat pod prestrašnim imenom “Mjesto s kojeg nema povratka“, a tako je strogo čuvan da je nemoguće prići mu, i jedini je snimak onaj iz daleka pod dnevnoj žegi i sparini, te onaj koji je napravljen iz vazduha sa satelita. Nako što Azam Farmanov, još jedan politički zatvorenik i žrtva režima predsjednika Karimova, bude oslobođen i stupi u kontakt sa Dilyjom i njenim roditeljima, donoseći im vijesti o Iskandaru, nevjerovatan je izraz na njihovim licima i njihovo držanje; toliko su zahvalni na vijestima da jednostavno nemaju riječi osim samih suza radosnica.
U životnoj priči porodice Khudayberganov, majke, oca, kćeri Dilyje i zatočenog sina i brata Iskandara, koja je filmska, odrednica punokrvnog trilera, kako se bliži kraj sve je jasnije da njegovi protagonisti neće dočekati pozitivno razrješenje. Razrješenje kakvo je ono u filmovima baziranim prema istinitim događajima, holivudskim storijama, u biti je ono ispisano na odjavnom telopu u kojem stoji da je osuđenik izašao iz zatočeništva i da živi miran život. Nažalost, takav telop ne očekujte na kraju ovog dokumentarca. Iako nada zadnja umire.
Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje
