Piše: Sead Vegara

Selekcija “Smart Doc“ ovogodišnjeg jubilarnog petog izdanja Al Jazeera Balkans Documentary Film Festivala donosi tri filma snimljena pametnim telefonima, i to u režiji tri rediteljice: Bezbojni, Aide Gavrić, Život sa svrhom, Ammine Bašović, te I mi smo krivi, Elme Iković.

The Colorless; režija: Aida Gavrić; 2022.

Film koji je otvorio selekciju – Bezbojni u svojih tridesetak minuta trajanja na vrlo koncizan, emotivan, lijep i duhovit način obrađuje temu etničke pripadnosti djece iz mješovitih brakova u Bosni i Hercegovini. U samom uvodu, rediteljica Gavrić nas upoznaje sa dvije djevojčice (tek nakon što krene odjavna špica saznaćemo i njihova imena) koje pričaju o svojoj školi i pjevaju “Bella Ciao“. Odmah nakon toga prelazi na ispovijed majke koja se prisjeća ratnih godina i prvih školskih dana njene kćerke koja je za zadaću dobila da nauči pjesmicu Džemaludina Latića; pjesmicu koju će na odjavnoj špici odrecitovati jedna od dvije djevojčice iz uvoda, time zatvorivši „filmski krug“. Majka će kćerci zabraniti učenje pjesmice iz razloga što je Latić u jednom svom tekstu djecu iz mješanih brakova, kakav je njen, nazvao isfrustriranom (kopiladi), a istu reakciju će napraviti još jedna majka.

Da ne bude da je samo jedna strana prikazana, rediteljica Gavrić intevjuisala je i Latića, koji se posipajući pepelom prisjeća napisanog teksta, te i dalje tvrdi da i dalje stoji iza onoga što je napisao. Ozbiljnost teme kojoj Gavrić prilazi sa stučnošću svojevrsnoj iskusnim rediteljima dokumentarnih filmova poput Asifa Kapadije (Amy, 2015), a radeći i snimajući materijal pomoću smartphonea, daje cijelom projektu posebno potrebnu notu lepršavosti i lakoće izražaja. Tamo gdje treba da je ozbiljna to i jeste, tamo gdje treba da pojednostavi i uprosti priču to i čini, a gdje treba dati oduška i komike, to postiže uz pomoć svoje dvije protagonistice, dvije nadasve presimpatične djevojčice koje kroz igru i šalu vode film.

Da bi potkrijepila stavove koje se u biti i ne trudi da nameće, već pozivajući se na činjenice i razmišljanja ljudi od integriteta, poput prof. dr. Muhameda Dželilovića, magistrice antropologije i etnologije Nede Perišić, rediteljica to postiže u vrlo kratkom vremenu. Ta tzv. rak rana bh. društva, koja u biti ne bi ni trebala da ima ikakav važan i presudan utjecaj, ali ima, to su upravo mješani brakovi i djeca koja potpadaju pod pojam “nesvrstana“.

Označeni od strane Latića i ostalih istomišljenika kao zloćudno tkivo ostalo iz prijašnjeg sistema, djeca iz mješanih brakova i supružnici nešto je zbog čega trebamo samo da se ponosimo, znajući da je suživot moguć, isto tako kao što se zna kada se pravi baklava, boje jaja ili kiti jelka.

Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje