Piše: Mirza Skenderagić
Bliži se 100. godišnjica kako je Louis B. Mayer, član Akademije filmskih umjetnosti i nauka, predložio da se utemelji nagrada za najbolje filmove, a već 1928. je kipar George Stanley, od bronce i zlata, izradio čuvenu oskarovsku statuu – viteza koji drži mač. Šesnaestog maja 1929. godine, u hotelu Roosevelt u Hollywoodu, održana je prva dodjela nagrada Američke filmske akademije za postignuća u svijetu filma. Na ceremoniji proglašenja koja je trajala pet minuta, prvo priznanje uručeno je Charlieju Chaplinu.
Nominacije za ovogodišnju, 95. dodjelu nagrade Oscar koja će se odražati 13. marta, objavljene su nedavno, a dokazuju upravo da proteklih nekoliko godina ova nagrada prolazi kroz izvjesne promjene, prije svega u nominacijama, a potom i u načinu odabira nagrađenih. Naime, prije samo nekoliko godina je bilo gotovo nezamislivo da neki strani film bude nominovan zajedno sa američkim, a onda je 2020. godine, južnokorejski hit Parazit osvojio čak četiri zlatna kipića, uključujući i onaj za najbolji film.
Slične odluke je moguće uočiti i u izboru ovogodišnjih nominovanih, koje predvodi SF komična drama Everything Everywhere All at Once koja je osvojila najviše nominacija, njih 11, uključujući i onu za najbolji film. Iako nije riječ o stranom ostvarenju, bez obzira na priču o kineskoj migrantici koja, pokušavajući da plati porez, završi u haosu multiverzuma spašavajući naš svijet, nominovanje ovakvog žanrovski neobičnog filma, u bliskoj oskarovskoj prošlosti je bilo gotovo nezamislivo. Ipak, iako je riječ o zanimljivom i dinamičnom filmu, začudnost njegove estetike i složenost njegove strukture, prevazilazi sve granice dobrog ukusa, ali ne s ciljem stvaranja važnog autorskog djela, već kako bi se kreirao intrigantan sezonski hit, vrlo blizak trash filmskoj vrsti. Jer, veličina velikih djela se po pravilu krije u njihovoj jednostavnosti, a to često znaju prepoznati i članovi Akademije, tako da je teško za očekivati da će ovaj film osvojiti neku od glavnih nagrada.
Nasuprot njemu je film The Banshees of Inisherin sa devet nominacija, čije savršenstvo proizilazi upravo iz jednostavnosti jedne životne priče, jasno umjetnički oblikovane da pronađe put do svakog gledatelja. Moguće je predvidjeti nekoliko znatnih kipića za ovaj naslov, među kojima su dva gotovo sigurna. Za Najbolji originalni scenarij, te onaj za Najboljeg sporednog glumca, koji u svakoj mogućoj kombinaciji mora otići u ruke Barryja Keoghana za ulogu seoskog mladića Dominica, zatočenog u mraku vlastite muke u kojoj se fizički vrpolji, ali duhovno smije u lice životu, mnogo jače i glasnije nego oni koji ga smatraju lokalnim idiotom. Scena u kojoj njegovu ljubav odbija tužna i dobrodušna Siobhán (igra je Kerry Condon, kojoj se također smiješi Oscar za najbolju sporednu glumicu), predstavlja srce filma i isječak života u koji stanu sva čovjekova nadanja i razočarenja, želja i bol, ljubav i tuga, početak i kraj.
Kada su u pitanju nominacije za glavne uloge, onda se pobjede svakako mogu predvijeti, Brendanu Fraseru, za životnu ulogu pretilog gay profesora u prosječnoj drami The Whale, i to ne samo zbog toga koga igra, kao ni zbog protetičkog odijela koje mu je dodavalo do 130 kilograma, već zbog zaista jedne nesvakidašnje emocionalne, povremeno patetične, bolne i duhovite, glumačke keracije. Dok se Fraseru može dati prednost u odnosu na Austina Butlera kao Elvisa, uprkos tome što Hollywood hronično pati za ulogama muzičkih ikona, Oscar za najbolju glavnu žensku ulogu bi ipak mogao pripasti Ani de Armas za psihološki rolerkoster koji je prošla u filmu Blond, igrajući još jednu ikonu američke pop kulture, Marilyn Monroe. I to prije favoritkinje Cate Blanchett, koja je utjelovila izmišljenu kontroverznu dirigenticu Lydiju Tár, u još jednoj od svojih radikalnih, ekscentričnih, ali i uobičajenih interpretacija.
U konačnici, malo toga se može predvidjeti Stevenu Spielbergu za autobiografsku dramu The Fabelmans, jer uprkos standardu režije, čini se da je je vrijeme pregazilo njegove filmove namijenjene isključivo za Oscare, koji su sve više dosadni, a sve manje zabavni, Također, neka od nagrada se smiješi svakako i Rubenu Ostludnu za epsku satiru Trougao tuge, možda čak ona za Najboljeg reditelja, dok je sasvim izvjesna i pobjeda njemačke ratne drame Na zapadu ništa novo, u kategoriji Najboljeg stranog filma. Umjesto, "Oscar ide...", kažemo: "Neka pobijedi najbolji!"
Emitovano u rubrici "Iza scene" u okviru Jutarnjeg programa BHRT-a
