Piše: Nisad Selimović
U jeku pompe i hajke na danskog redatelja Larsa von Triera na jugu Francuske, jer se nespretno zapetljao u vlastitim riječima, bilo je kao logično upoznati se sa nekim od njegovih novijih djela, kako bi čovjeku čisto savjest bila na mjestu. Melanholiju, njegov posljednji film o smaku svijeta, teško da je iko pogledao mimo Cannesa ove godine, ali zato je njegov pretposljednji film, Antihrist, tu već neko vrijeme. Uvijek kada nekome padne na pamet da snimi film u kojemu će biti prikazano nešto što se u svim ostalim svjesno sakriva, mora biti spreman na linč jednog dijela publike i izljeve afekcije onog drugog. Antihrist je očito djelo čistog umjetnika pa tek onda filmaša, i sve u njemu izaziva ili zgražanje ili divljenje, ponekad istovremeno i oboje.
Antihrist; reditelj: Lars Von Trier; uloge: Willem Dafoe, Charlotte Gainsbourg, Storm Acheche Sahlstrøm; 2009.
IMDb rejting: 6.6/10
Žanrovski skoro pa čista drama, film govori o bračnom paru koji ostaje bez sina, nakon nesretnog slučaja. Po profesiji terapeut, muž započinje seanse sa vlastitom suprugom, koja se utapa u bolu i nikako ne može da pobjegne od psihosomatskih tegoba koje taj bol prouzrokuje. U nastojanju da je suoči sa njenim strahovima, odlaze u kolibu u šumi gdje stvari postaju mistične i vrlo, vrlo čudne. Ispostaviće se, supruga ima nekih tajni koje vrlo vješto prikriva, a koje će kulminirati u obračunu sa mužem, na vrlo devijantan i eksplicitan način.
Ovako objašnjeno, to i zvuči kao normalna drama, ali je film u svojoj suštini vrlo daleko od toga. Pun misticizma, on pomjera granice uobičajenog filmskog pripovjedanja i odlazi u jednu krajnost gdje poigravanje sa nervima gledaoca postaje uobičajena pojava. U svom otvaranju, prologu (film je podijeljen na nekoliko odlomaka, manje tehnički a više zbog umjetničkog dojma), gledamo puni usporeni snimak pogibije djeteta koje pada sa prozora i sve ono što je prethodilo tome, a to je vrlo burna scena seksa. Taj prolog je genijalno snimljen, u izoštrenoj crno-bijeloj tehnici, uz fenomenalnu muzičku podlogu. Toliko funkcioniše kao cjelina, da bi mogao biti i kratki igrani film za sebe. Odmah nakon toga, počinje von Trierova igra sa realizmom i fantazijom, sve u isti mah. Sa namjerom ne biti previše realističan, Trier prikazuje suprugu i majku kako pati na ćelijskom nivou, dok je suprug i otac potpuno sabran i želi pomoći njoj. Ali, njegova priča se opire da teče bilo kakvim normalnim tokom i vrlo brzo prelazi u apstraktnost, u dimenziju gdje vlada potpuno sivilo i opšti očaj.
Tu film i najbolje funkcioniše – bol je u centru pažnje, a za gledaoca se čini da i samo gledanje izaziva nelagodu negdje unutra. Tegobnost i mučna atmosfera prožima svaki kadar, i rijetki su oni koji ne priželjkuju kraj. Trier je tu uspio dosegnuti ono čemu je težio, ali ostaje pitanje otkud tako čudne intervencije u priči, koje film banaliziraju do kraja i kradu mu legitimitet. Čak je i sva ta eksplicitnost u redu ukoliko pokriva umjetnički izraz, mada se isto ne može reći i za razloge zašto se sve to dešava na platnu. Trier nije neznalica, niti je genije, on jednostavno plovi svojim brodom po svom moru, i ko uspije pohvatati sve njegove konopce, tu onda prestaje razmišljanje o smislu njegovog puta. Čovjeku donekle čak i postane ne samo jasno da mu zamjere štošta, nego i čudno kako se to ne dešava češće.
Antihrist je ponajmanje to što naslov naslućuje. To je jedna vrlo jednostavna drama, ispričana na strašno neobičan i donekle neshvatljiv način. Od genijalnosti do potpunog besmisla je katkad zaista kratak put.
