Priredio: M. S.

Probudim se svakog jutra, pogledam se u ogledalo i pitam: Jesam li ja seks simbol? Zatim se vratim u krevet ponovno. Glupo je tako razmišljati“, jedna je od mnogobrojnih zanimljivih i duhovitih izjava Antonija Banderasa, jednog od najvažnijih španskih glumaca svih vremena.

Rođen 10. augusta 1960. godine u Malagi, od oca policajca i majke učiteljice, Antonio Banderas je cijelo svoje djetinjstvo želio postati fudbaler, ali su njegovi snovi završili kada je sa 14. godina slomio nogu. Ubrzo seli u Madrid i počinje se baviti glumom, a prve uloge dobija u Španskom nacionalnom pozorištu. Ipak, nakon tri godine upoznavanja sa glumom pod okriljem teatarske čarolije, njegov glumački talenat, koji je već tada težio filmskoj traci, prepoznaje Pedro Almodóvar.

Nakon „probnog“ perioda u nekolicini manje poznatih naslova i iako je već sarađivao sa Almodóvarom u njegovom ostvarenju Matador (1986), Banderas dobija svoju ključnu ulogu u karijeri, onu Rickyja u Veži me! (Átame!) iz 1990. godine. Riječ je, dakle, o „almodovarovskoj“ mješavini komedije, drame i ovaj put krimića, u kojoj se ovaj reditelj na sebi svojstven i nepretenciozan način bavio temom Stockholmskog sindroma, a koja je napravila svojevrsni šok u španskoj kinematografiji i osvojila čak 15 nominacija za nacionalnu nagradu Goya.

U ovome filmu, Banderas igra neurotičnog, šašavog, ali i beskrajno šarmantnog Rickyja, koji, nakon izlaska iz psihijatrijske bolnice, želi pronaći Marinu Osorio, zvijezdu porno-filmova s kojom je proveo jednu nezaboravnu noć, te koju želi pod svaku cijenu zaljubiti u sebe i uvjeriti je da mu bude supruga. Ljubav i strast koju osjeća prema njoj su toliko snažne, da je Ricky na korak od ludila, te na koncu odluči oteti i svezati Marinu. Naravno, kako otmicu izvede na setu novog filma obogaljenog reditelja Máxima Espeje, njegov plan se zakomplikuje do sveopšte katastrofe.

Upravo je ovom ulogom, Banderas nagovijestio svoj stil glumačke igre, ispunjen jakom eksplozivnošću, naglim izmjenama unutrašnjih stanja, iz apsolutnog ludila u potpuni smiraj, igranjem tijelom, muško-ženskim odnosnima nabijenim seksualnošću, posebnom posvećenošću partnerskoj igri. Već tada je bilo jasno da Banderas nije nikakav seks simbol, barem ne još, već iznimno talentovan glumac, u mogućnosti da iznese i najkompleksnije fizičko-psihološke uloge, kakva je i recimo ova Rickyja.

Očekivano, naredni izazov u njegovo stepenici postaje Hollywood i on se ubrzo seli u ovu čuvenu fabriku snova. Prvu ulogu dobija u francusko-američkom dramskom mjuziklu The Mambo Kings (1992) u kojem su mu tekstovi za dijaloge prenošeni bežičnim slušalicama, jer još uvijek nije znao engleski jezik. „Bila mi je čast i privilegija doći u ovu zemlju prije 16 godina, bez prebijene pare. Od tada se puno toga dogodilo“, rekao je svojevremeno Banderas. Amerika mu je očigledno prijala, a ta ljubav je bila obostrana, pa je ubrzo postao jednim od najpoželjnijih glumaca, ali i „novo meso“ kako je sam znao reći.

Momentalno je bio proglašen zavodnikom, a uprkos njegovoj borbi protiv takve vanjske karakterizacije, njegova glumačka karijera je u potpunosti promijenila smjer u odnosu na put kojem je krenula u Španiji. Za sve je tada bila „kriva“ Madonna koja je bila zaljubljena u njega i koja ga je uvrstila u svoj dokumentarni film Blonde Ambition iz 1991. godine i u njemu ga predstavila široj američkoj javnosti.

Ubrzo je i upoznao „drugu“ stranu Amerike: „Sjećam se uloge u filmu Zakon požude, u kojem sam igrao homoseksualca. Ljudi su se više uznemirili zbog toga što sam poljubio drugog muškarca u usta, nego zato što sam jednog ubio. Zanimljivo je to kako vam ljudi mogu oprostiti ubistvo, ali ne i poljubac“, rekao je poslije. Iz te borbe protiv površne interpretacije njegove ličnosti i njega kao glumca, birao je manje, ali važnije uloge, pa je 1993. godine dobio priliku igrati sa Tomom Hanksom u filmu Philadelphia, i to njegovog homoseksualnog ljubavnika.

Ipak, moć Hollywooda je bila prejaka i Banderas je pokleknuo pred mnogobrojnim „nemoralnim“ ponudama, pa je jako brzo nanizao nekoliko uloga u holivudskim blockbusterima: Injervju sa vampirom, Desperado, Zorro: Maskirani osvetnik, Trinaesti ratnik, trilogija Spy Kids, Bilo jednom u Meksiku… Te uloge su se u mnogome razlikovale od onih u filmovima Pedra Almodovara. Odisale su banalnošću, površnošću, bile su „pozerske“ i odjednom je nestalo ono glumačko „ludilo“ prezentovano u naslovu Veži me! Postao je El Mariachi, neodoljivi gitarista u crnom i sa puškom u koferu za gitaru.

„Postoje ti neki filmovi koje bih najradije zaboravio, kojih se ne bih sjetio do kraja svog života. Ipak, i oni su me nečem naučili“, priznao je svojedobno, iako, naravno nije mislio na saradnju sa Robertom Rodriguezom, s obzriom da su iz nje, ipak, nastali kultni žanrovski hitovi.

Sada, toliko godina poslije i u određenom karijernom i ličnom smiraju, njegov glumački put je stigao do uloge života. „Pojavio se sa nekom crvenom plastičnom aktovkom i održao mi jedan divni monolog. Poslije 20 minuta je ustao, pogledao me i rekao: Trebalo bi da se baviš filmovima. Imaš veoma romantično lice. I otišao“, prisjetio se Banderas prvog susreta sa Almodóvarom, kojeg sada igra u njegovom novom remek-djelu, naslova Bol i slava, što mu je priskrbilo prvu nominaciju za Oscara.

Radnja filma prati proslavljenog reditelja Salvadora Malloa kojeg igra Banderas.U poznim godinama ga muče bolovi u leđima i migrene, i njegov život bez lijekova je nemoguć. Zbog toga, ali i nedostatka inspiracije, već dugo vremena ne snima filmove. Kao i Almodóvar u stvarnosti, u ovoj filmskoj autofikciji, Mallo je također homoseksualac i potječe iz katoličke porodice, a da stvar još bude očiglednija, Banderas u filmu nosi Almodóvarovu svakonednevnu odjeću. U ovome, najličnijem Almodóvarovom filmu, o starosti, fizičkoj i psihičkoj boli, ali i prolaznosti života, Banderas koji je i sam svojevremeno preživio srčani udar, također je zaronio najdublje u svoju glumačku ličnost, ali i nesvjesno pronašao samog sebe.

„Vidio sam na njegovom licu iskustvo bola, a to je bilo najvažnije za ovaj lik”, rekao je Almodóvar.

Posljednjeg dana snimanja prišao je Banderasu i zagrlio ga. Uprkos činjenici da je toliko stvari u filmu snimio prema sopstvenom životu, Mallo je ipak bio drugi čovjek, kojeg igra glumac i koji samo sliči njemu. Ipak, dok je grlio Banderasa, nije prestajao da plače.

„Noći koincidiraju sa raznim bolovima, tih noći vjerujem u Boga i molim se. Danima kada trpim samo jednu vrstu bola sam ateista“, kažu, Mallo, Almodóvar ili Banderas. Sve trojica rođeni Španci, ali svjetski umjetnici.