Piše: Sead Vegara

Priče o odrastanju (eng. coming of age story) čudan su svat u filmskom svijetu. Ima ih dosta snimljenih prema literarnim predlošcima tačno takvim, ali ih ima i onih koji su snimljeni na osnovu samog rediteljevog odrastanja, koje je upravo sam autor sročio u scenarij ili uz pomoć još iskusnijeg scenariste. Obično su to tople i intimne priče, ponekad sa velikim motivima i značajnim poukama/porukama, te bi se često mogle svrstati i pod tip filma za dobro raspoloženje (eng. feel good movie). U svakom slučaju, to su veoma zanimljva ostvarenja. Veliki Steven Spielberg priprema upravo jedan takav film, za sada radnog naziva The Fabelmans, o svom odrastanju u Arizoni.

Belfast; režija: Kenneth Branagh; uloge: Jude Hill, Judie Dench, Jamie Dornan, Caitríona Balfe, Ciarán Hinds; 2021. 

IMDb rejting: 7.4/10

Rotten Tomatoes rejting: 87%

Još jedan filmski autor, ali sa Starog kontinenta, i to sa ostrva, Kenneth Branagh, svoj posljednji, svakako ne i zadnju film, snimio je kao autobiografsko filmsko ostvarenje pod nazivom Belfast o odrstanju u irskom gradu krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća. U nesigurnom vremenu netrpeljivosti irskih katolika prema protestantima, Branagh svog junaka, mogli bismo reći malu verziju njega samog, dječaka Dannyja (naturščik Jude Hill) stavlja na ulice Belfasta u uvodnom kadru sekvenci gdje prikazuje dječiju igru koja će biti prekinuta uličnim neredima.

Djetinjstvo je to koje će proteći u stalnoj igri sa vršnjacima, prvim simpatijama, školskim obavezama, zaštitnički nastrojenim strogim roditeljima (Jamie Dornan i Caitríona Balfe), brižnoj baki i dedi (Judie Dench i Ciarán Hinds), te gledanjem holivudskih tadašnjih, a sada klasičnih westerna na TV-u, poput Čovjek koji je ubio Libertyja Valancea (The Man Who Shot Liberty Valance, 1962) i Tačno u podne (High Noon, 1952).

Zaista je lijepo vidjeti Judi Dench, ali i Ciarána Hindsa, u ulogama za koje su, nećemo reći stvoreni, jer i Dench i Hinds, svakako imaju bogat i iznimno šarolik portfolij, već upravo ulogama koje su kao stvorene za njih. I djed i baka malog Dannyja vole sa toliko ljubavi da naprosto taj osjećaj pulsira sa filma prema gledaocima, u scenama kada mu baka daje novčić da si kupi slatkiš ili u sceni kada mu djed objašnjava kako će osvojiti srce djevojčice u koju je zaljubljen.

Shodno Branaghovom kada treba leprašavom, a kada treba ozbiljnom scenariju, glumačka igra je razigrana i(li) ozbiljna, te reditelj izvlači najbolje od svojih protagonista. Dok je cijeli film praćen muzikom jednog od (po)najboljih irskih muzičara, velikog i veličanstvenog Van Morrisona, njegovim nadasve neprevaziđenim pjesmama (“Brown Eyed Girl“, “Jackie Wilson Said“...), crno-bijela fotografija snimatelja Harisa Zambarloukosa, također je prikladna i prvashodno (o)daje autentičan ugođaj.

Ono što je sigurno jeste da nam treba više ovakvih filmskih priča koje svojim postojanjem barem na kratko, par sati ili čak i manje, mogu poslužiti kao bijeg od sumorne svakodnevnice. I iako je i njihovo doba tmurno, onaj tračak svjetlosti koji stiže sa filma u vidu (pre)lijepe priče, prema kojoj ne možete ostati ravnodušni, ponudiće vam utjehu u vašoj stvarnosti.