Piše: Nisad Selimović
“Ko zna zašto je to dobro…”, kaže se u narodu nakon kakve proživljene tegobe, a parafrazira u stilu Abdulaha Sidrana i u jednom trenutku glavna protagonistica drame Belvedere, novoga filma Ahmeda Imamovića. Žena iz izbjegličkog kampa po kojem je film dobio ime, Ruvejda (Sadžida Šetić), živi život koji nema mnogo smisla, nakon što su joj u Srebrenici ubijeni svi članovi uže porodice. Pretura dan za danom u nadi da će pronaći ostatke svojih najmilijih, i posjećujući svakodnevno dom čovjeka koji je lično kriv za tu tragediju, a koji, naravno, normalno živi svoj bogati i ispunjeni život. Sirota, ona odlazi njemu u Sizifovoj nakani, ne bi li joj ovaj rekao gdje da traži kosti svojih najbližih.
reditelj: Ahmed Imamović; uloge: Sadžida Šetić, Nermin Tulić, Minka Muftić, Armin Rizvanović, Adis Omerović; 2010.
IMDb rejting: 7.1/10
Film je crno-bijeli, a kamp je na brdu iznad Goražda. Otud mu i ime “Belvedere” (“lijep pogled” na italijanskom, op.a.). Kontrast u zamisli i realizaciji. Tuga prožima kamp i ljudi pokušavaju da je barem na trenutke odagnaju na razne načine. Alija (Nermin Tulić), invalid, pije nemilosrdno – iako to ne olakšava život njegovom poletnom desetogodišnjem sinu. Njegova tetka je Zubejda, i ona živi sa sestrom, koja također ima sina, Adnana (Adis Omerović). On želi otjerati tugu i sjećanje na loše dane, i odlučuje se na radikalan korak. Odlazi učestvovati u šou realnosti u Beogradu. Mati sluti da je to loš potez, ali Adnan se ne da pokolebati. Od tog trenutka, njegove minute na velikom platnu su u koloru. Stvari kući su i dalje vrlo sive. Kontrast da ne može biti veći.
Imamović je odlično iskoristio momenat sveopćeg stanja perfidnosti u kojem se nalazimo. S jedne strane postoje kategorije društva koje ne žive svoje živote, nego preživljavaju u nadi da će negdje u šumi pronaći muža ili brata. Odavno ubijenog. Na drugom kraju ovog moralnog kanjona postoje plitki užici i još plića pamet, mladost koja niti zna išta, niti zna odabrati išta. Paralela je to koja se najočitije vidi na samom kraju filma, kada se kolorit mijenja preočito, namjenski.
Kao scenarista (uz pomoć Aide Pilav i Abdulaha Sidrana, koji potpisuje nekoliko poetskih naracija i dijaloge), Imamović je sveo dramaturgiju na donekle minimalistički pristup – puno angažiraniji je njegov rediteljski rad ovdje. On odlično barata najmučnijim scenama, emocije vam stavlja u krilo i na vama je što da učinite s njima. Neki su i napuštali salu, nek ostane zabilježeno. Znamo još od 10 minuta, kako to perfektno zna izgledati. Ponekad teatralan, reditelj ipak ne dozvoljava radnji da se otme od početnog zamaha čistokrvne drame i ljudske tragedije. Jasno je da mu je vrlo stalo pokazati od čega se sastoji njegova priča, u čemu je njena srž i gdje leže njeni zameci u smislu socijalno-realistične pozadine.
Tumači njegove minijature iz tragičnih života srebreničkih porodica su veoma, veoma dobri u onome što čine ispred kamere. Sadžida Šetić i Minka Muftić, pored činjenice da na filmu i fizički izgledaju kao sestre, besprijekorno dopunjavaju jedna drugu i doimaju se kao cjelina koja ne bi ni smjela izgledati drugačije. Umnogome njihova hemija leži na prirodnim i neusiljenim dijalozima dramaturškog maga, jedinog čovjeka koji je izbjegao iz Sarajeva u Goražde, Abdulaha Sidrana. Čini se da je Imamović njegovim angažmanom načinio prosto briljantan potez, koliko se god ta činjenica činila mrskom jednom dijelu bosanskog puka. Nermin Tulić, razumljivo, svoje prisustvo na platnu bazira na jednoj teatralnoj izvedbi, ali ne izlazi to iz okvira njegove uloge. On je čovjek ljut na sve oko sebe, pa i na sebe samog, i u tom vrtlogu emocija često izađe na vidjelo njegova galamdžijska, verbalno-siledžijska strana, koja njegovom stilu, ruku na srce, i pristaje. S druge strane, Adis Omerović, mladi talenat sa Obale izgleda kao da je pao s Marsa, ali nije to loša stvar. I njegov Adnan nije načisto šta bi sa svojim životom, otud i želja za pažnjom i angažmanom u “Velikom Bratku”.
Ako se sjetimo prethodnog dugometražnog projekta Ahmeda Imamovića, filma Go West, teško je ne sjetiti se i kontroverzi koje su ga pratile. Ispalo je na kraju da Imamović zna vrlo jasno šta želi reći, i što je još važnije za medij kakav je film – kako to reći. Njegov stil je neumoljiv i direktan, i on se ne želi igrati sa svojom produkcijom, praveći od nje zabavu bilo kakve vrste. On umije da uradi ono što je naumio, i u tome i leži njegov najveći kvalitet. Belvedere je film koji nosi poruku, i to je suština, ali koliko je bitna, potrebno je proroviti kratku historiju naše male kinematografije i vidjeti koji se to filmovi još mogu podičiti time. Belvedere također nije film bez određenih problema, par scena je izmišljeno i izgledaju suvišne, samo da bi se dobio dramaturški linearan tok. I glavni protagonist ne doživljava preobrazbu, što kažu da je osnova svake priče. Ali ako je potrebno napraviti presedan, ovo bi bio dobar kandidat.
Ne umanjuje to snagu Belvederea da ukaže na problem, da nam saspe u lice kakav smo mi to svijet i u čemu nam se sastoji život. Čak naprotiv, to pokazuje kako su i autori istog kova kao i svi mi, pogrešni katkad u želji da budu tačni. Realizam i izoštrena stiliziranost od čega je satkana drama lijepog pogleda (kakvog li apsurda), iza i ispred kamere, donose Belvedereu jedan siguran i otmjen iskorak ispred ostatka male bosanskohercegovačke filmske industrije. Činjenica da su producenti i autor snimali ovu dramu ne po mjeri ikakve filmske smotre, no po premijeri u kinima, dovoljno govori koliko čvrsto na zemlji ovaj itekako potrebni film, stoji. To je endemska pojava.
