Piše: Benjamin Hasić

Narativ filma Eternal Sunshine of the Spotless Mind je, vrlo prosto rečeno, ljubavna priča ispričana unatrag. Charlie Kaufman u ovom scenariju primjenjuje tehniku obrnute naracija na jedan novi način. Suština ovog načina pripovijedanja, u ovom filmu, se svodi na to da sa poznavanjem kraja (bolni raskid), radnja filma, dok se odvija unatrag, u glavama gledaoca ubacuje pitanje 'je li sve ovo vrijedilo?'. Ovim činom Kaufman intelektualizira doživljaj umjesto da pred nama postavlja dramsku akciju.

Kaufman intelektualizaciju primjenjuje tako što protagonisti daje aktivnu ulogu u obrnutoj naraciji. Joel je u mogućnosti da djeluje unutar svojih starih sjećanja kako bi pokušao spriječiti proces brisana; ovaj pokušaj bijega od procesa je veliki dio filma. Scenarij za ovaj film predstavlja primjenu (kasnog) postmodernističkog pogleda na pojam pamćenja. On izbjegava reflektivne ili restaurativne forme nostalgije. On niti tvrdi da je prošlost objekat žudnje, niti postavlja tezu da je prošlost apsolutna istina i tradicija. Pojam vremena u ovom film postoji na ravni koja sadrži prošlost, sadašnjost i budućnost ali se on u isto vrijeme plovi izvan ove tri ravni. On se vraća na postmodernistički pogled, koji u obzir uzima nemogućnost predstavlja događaja, dok u isto vrijeme promoviše mogućnost neke spoznaje.

Za analizu ovog filma i pojmova pamćenje i percepcija u njemu, važno je osvrnuti se na korištenje svjetla i rasvjete kao jedno od bolje korištenih filmskih sredstava. Film koristi prirodno svijetlo u trenucima u kojima se ističe nepostojanja pamćenja – momenti u kojim djelujemo i stvaramo buduća sjećanja – trenuci u kojima likovi djeluju u ovom trenutku i upijaju trenutne doživljaje, za razliku od scena u kojima oni ubacuju sebe u prošlost. U tim trenucima, kada se likovi kreću u sjećanju, naglašeno je korištenje vještačkog reflektora – koji se javlja više i više kako Joelova sjećanja nestaju – što služi kao izuzetno snažna metafora za artificijelnost mentalnog prisjećanja kao i za strašni osjećaj klaustrofobije i gubitka sa kojim se suočavamo pri saznanju da naša lična historija neizbježno nestaje.

Početne scene filma nam nude fascinantni filmski uvid u mogućnost pojave u kojoj jedna osobe biva ispražnjena od vlastitog pamćenja. Film počinje sa Joelovim buđenjem, nakon što je već spomenuti proces prošao i nakon što je sjećanje o Clementine nestalo. Prirodno svjetlo početne scene akcentira činjenicu da je Joel čvrsto zaglavljen u ovom trenutku, upijajući samo svijet oko sebe, što je izraziti kontrast u odnosu na ostatak filma, u kojem je on doslovno zaglavljen u vlastitom umu i vlastitim sjećanjima, često u mraku. Dakle, prvi kadar filma je krupni plan Joela koji se budi. Njegove oči, nakon što ih otvori, gravitiraju ka svijetlošću koja dolazi kroz prozor, koji je prikazan u slijedećem kadru. Dok se Joel uspravlja i sjeda na krevet, total obuhvata čitavu njegovu sobu i najvažniji dio postavke – prirodnu svijetlost koja dopire iz prozora, koja ja doslovno u centru kadra i koja predstavlja jedini izvor svjetlosti u hladnom, plavkastom mizanscenu. Prirodna svjetlost predstavlja novi početak, bez nepoželjnog utjecaja sjećanja.

Prirodna svjetlost se smanjuje kako film odmiče – ne samo zbog činjenice da Joel započinje proces u kojim postaje pamćenje, već i zato što se proces odstranjivanja obavlja navečer. Negdje oko trideset i pete minute filma, započinje sekvenca Joela unutar vlastitog sjećanja, sa reflektorom koji služi kao sjedinjavajući motiv. Reflektor prati Joela dok ovaj prolazi kroz vlastito nefiltrirano sjećanje. Joel leži na zaleđenoj rijeci sa Clementine, nakon čega slijedi rez na njih dvoje kako leže na podu željezničke stanice. Nemogućnost Joela da pobjegne od reflektora, sa Clementine ili bez nje, sugerira da mali krug svijetlosti također predstavlja i ograničenja Joelovog pamćenja, samim tim i ograničenja zapečaćene prošlosti koja ostaje izvan njega.

Zadnji kadar filma prikazuje Joela i Clementine kako trče na plaži zajedno. Oni su ponovno izloženi intenzivnoj bjelini snijega i prirodne svjetlosti. Kadar se 'topi' u čistu bjelinu – što je i zadnji kadar filma prije titlova. Bijeli, prazni 'list' koji završava film, nagovještava to da oni imaju 'novi početak i da je kreativno zaboravljanje pobijedilo, ali nekolicina detalja u filmu sugeriraju na to da su oni osuđeni da ponovno podbace. Ljudskom rodu je potrebna i prošlost i budućnost, kako bi svijet u kojem živimo i u kojem djelujemo ubacili u neki kontekst. Šta god slijedi nakon Joelove amnezije, bilo to pozitivno ili negativno, filma očigledno koristi svjetlost kako bi označio obim i ograničenja percepcije i prisjećanja slika koje su zapečaćene u vremenu.