Piše: Nino Romić

Kao mnogi drugi mladići i djevojke u predgrađima i malim gradovima Kanade, James Eugene Carrey je odrastao maštajući o životu i pustolovinama u dalekim velegradovima. Rođen 17. januara 1962, James, koji će nadalje postati odmila Jim, bio je najmlađe od četvero djece Percyja i Kathleen Carrey, računovođe i kućanice, rano je pokazao smisao za humor te interes za izvođenje imitacija i skečeva u porodičnom krugu. Njegova fascinacija komedijom započela je sa skečevima slavne engleske komičarske trupe u Monty Python's Flying Circus, što se može jasno nazrijeti i u njegovim kasnijim nastupima i izvedbama, u kojima bez sumnje ima malo komične DNK-a Johna Cleesa. Ljubav i opčinjenost prema komediji su bile tako snažne da su preživjele i Carreyjev prvi nastup uživo pred publikom, koji je završio sa potopom za mladog komičara.

Iako je svoje nadahnuće pronalazio u izrazito engleskom humoru Pajtonovaca, Carreyjevi snovi su bili okrenuti nešto južnije, a potom i podosta zapadnije. S druge strane jezera Ontario nalazila se američka savezna država New York, a na njenom južnom vršku i velegrad svih velegradova, gdje se snimala kultna komična emisija, Saturday Night Live. Devetnaestogodišnjak Carrey je aplicirao za audiciju, no dobio je odbijenicu od producenata SNL-a i prije nego što je mogao predstaviti svoj nastup. Umjesto prijenosa na jednoj vodećih američkih TV mreža, na čijem eteru bi zabavljao stotine hiljada gledatelja, Carrey se morao zadovoljiti mjestom na kasno-noćnom programu lokalne TV stanice u Ontariju. Da stvari budu još gore, njegovi nastupi su dizali publiku na nogu, ali na izlazu iz lokala.

Činilo se da je san gotov i prije nego što je imao priliku zaživjeti. No, stvari su se potom počele okretati nabolje. Tokom perioda 81-82, Carrey je počeo rafinirati svoje nastupe, a onda je dobio vodeću ulogu u TV filmu, u kojem je, ironično, tumačio propalog komičara. Carrey je privukao pažnju na sebe u svojem prvom glumačkom angažmanu, što mu ucrtalo put prema Kaliforniji. U Los Angelesu, Carrey je imao priliku razvijati dva vida svojeg kreativnog života – komične nastupe i glumu. Ipak, Los Angeles i okolica su imali živu stand-up scenu, koja je cvjetala uz "tvornicu snova".

Stigavši u Hollywood 1983, Jim Carrey će provesti bolji dio te decenije glumeći u TV serijama, nastupajući kao stand-up komičar i pokušavajući da sebi osigura pet minuta na SNL-u. U prvom i drugom je nailazio na šarene rezultate, ali u potonjem je bio neuspješan. No, iako nije mogao upasti u SNL, Carrey je pronašao uspjeha kao dio postave druge skeč emisije, In Living Color, u kojoj je glumio pet sezona, od 1990. do 1994.

"Ace Ventura: Pet Detective" & "Dumb and Dumber"

Američka javnost je upoznala Jima Carreyja u In Living Color, međutim, glumac i komičar će se probiti do šire prepoznatljivosti sa svojim prvim velikim igranim filmom – Ace Ventura: Pet Detective. Carrey je zalizao kosu u sada već ikoničnu frizuru i stupio na platno kao ekscentrični privatni istražitelj, koji umjesto zaziranja od potrage za izgubljenim ljubimcima, kao što je slučaj sa posrnulim detektivima u noir filmovima, ustvari, strastveno zastupa interese svojih klijenata na dvije ili četiri noge.

Ace Ventura je stigao pred publiku u februaru 1994. i pokazao se kao uspjeh, no to je tek bio početak jedne velike godine za Carreyja. Ustvari, to je bio leteći start za Kanađanina, koji je pirovao u kino-dvoranama te godine još dva puta, sa The Mask u julu, te sa Dumb and Dumber u decembru. Carrey je 1994. završio sa trisom uspješnih komedija, od kojih je potonja zacementirala njegov uspjeh.

The Cable Guy

Tri uspjeha u tri godišnja doba 1994. su Carreyju otvorila vrata Hollywooda, a Kanađanin se našao na užem spisku glumaca za nekoliko filmova, no na koncu 1995. Carrey se našao u glumačkoj postavi superherojskog filma u režiji Joela Schumachera, Batman Forever, na čijem setu se glumac i komičar tako dobro proveo (ispred i iza kamera) da je navukao bijes svog kolege, Tommyja Leeja Jonesa. Uprkos visokom budžetu, koji je činio Batman Forever najvećom produkcijom u kojoj je Carrey do tada glumio, film je stigao u kino-dvorane sa mlakim dočekom od strane publike i pomješanim reakcijama kritičara. Međutim, zaista negativne kritike Carrey će osjetiti na svojim leđima tek sa The Cable Guy.

Glumeći nasuprot Matthewu Brodericku, Carrey je predstavio upadno mračniju izvedbu nego ranije – mračniju, u svakom slučaju, od onih na koje je publika bila naviknuta od Kanađanina. Sa zarađenih 102 milona dolara naspram budžeta od približno pedeset miliona, The Cable Guy je bio Carreyjevo prvo veliko razočarenje. Publika nije prihvatila njegovog čudnog, gotovo poremećnog Chipa, instalatera kablovske televizije, koji stvara parasocijalnu vezu sa nesretnim arhitektom koji je samo htio prošireni paket kanala na svojem TV-u. No, historija je na čudan način postala vrlo blagonaklona ovom naslovu, koji je gotovo predvidio kulturu uhođenja koja je isplivala na površinu u eri interneta. Iz današnje perspektive, The Cable Guy igra dosta drugačije nego što je igrao u kino-dvoranama davne 1996, postavši unikatan naslov u Carreyjevoj filmografiji.

The Truman Show

Kanađanin je hitro ispravio kurs sa svojim projektom u 1997. - Liar Liar, u kojem je navukao skupocjeno odjelo advokata Fletchera Reedea kojem je uskraćena moć laganja za jedan dan, što ga dovodi skoro do katastrofe u poslovnom i ličnom životu. Ovo je bila izvedba Carreyja na koju se publika navikla, ali i svojevrsna regresija za glumca koji još stasao i želio se okušati u „ozbiljnijoj“ dramskoj ulozi.

Carrey se finansijski iskupio za The Cable Guy sa Liar Liar, ali slavu i pohvale je zavrijedio sa The Truman Show, u kojem je svijetu prestavio slojevitu ulogu naslovnog lika, Trumana Burbanka. Carreyjev Truman je agent osiguravajućeg društva, koji susjede i prolaznike pozdravlja dobro uvježbanim pozdravom: „Dobro jutro, a u slučaju da se ne vidimo – dobar dan, večer i laku noć!“ Međutim, to je tek jedna od maski koje je usvojio ne bi se snašao u jednom, drugom ili pak trećem okruženju. Truman Burbank je čovjek koji je podigao dosta nevidljivih zidove između sebe i drugih ljudi, što je ironično, imajući na umu kontekst filma, u kojem je njegov život u cijelosti transparentan ogromnom broju ljudi.

Man On The Moon

Poslije The Truman Show, Carrey je 1999. imao priliku raditi na projektu usko vezanom za svoj neostvareni san nastupa na SNL-u. Man on The Moon je biografski film o Andyju Kaufmanu, njujorškom zabavljaču koji se probio na komičarskoj sceni neobičnim nastupima. Kaufman je bio neko koga je Carrey gledao, odrastajući u predgrađu Toronta, ali i neko sa kojim je dijelio gorki okus neuspjeha u ranoj karijeri. Drugim riječima, Kanađanin je pristupio filmu Miloša Formana sa dosta materijala, a snimanje filma je kompletirao ne izašavši iz lika.

O historijskoj vjernosti Man on The Moon ili, pak, njegovoj apokrifnosti, govorilo se dosta od izlaska filma, no o autentičnosti Carreyjeve izvedbe se ne lome koplja. Sa likom Andyja Kaufmana, fikcionaliziranim ili ne, Carrey je imao priliku istraživati i likove koje je sâm Kaufman stvorio za vlastite nastupe, što bez sumnje predstavlja daljnu evoluciju Carreyjeve izvedbe u The Truman Show.

"Eternal Sunshine of The Spotless Mind" i kasnija karijera

Jim Carrey je zadnje godine 20. vijeka zaključio povratkom ulogama u uobičajenim komedijama, How the Grinch Stole Christmas te Me, Myself and Irene. Doduše, treba priznati da je u potonjoj komediji, u kojoj je glumio nasuprot Renée Zellweger, naslovne Irene, Carrey tumačio ulogu osobe sa podvojenom ličnošću. 21. vijek, pak, započeo je donekle porazno za Kanađanina, nakon što je The Majestic neslavno prošao u kino-dvoranama, zaradivši tek pola novca utrošenog na budžet. Sljedeću godinu, 2002, Carrey je preskočio, samo da bi se u kino-dvorane vratio sa Bruce Almighty, još jednu komediju koju možemo svrstati u kategoriju uspješnih, ali uobičajenih, ako već ne i jednolikih filmova u kojima smo imali priliku gledati Kanađanina.

Gotovo kao reakcija na još jednu regresiju, Carrey će publiku i kritičare zadivjeti sa svojim sljedećim filmom, Eternal Sunshine of The Spotless Mind. Nastupajući nasuprot Kate Winslet i Kirsten Dunst, i po scenariju oskarovca Charlieja Kaufmana, Carrey se vratio sa jednom dubljom izvedbom nego što je slučaj bio od The Truman Show, glumeći Joela Barisha, čovjeka koji se poslije raskida sa djevojkom podliježe postupku brisanja sjećanja, samo kako bi na koncu shvatio da mora prihvatiti nesretna dešavanja u prošlosti, a ne bježati od istih. Carrey i Winslet su za svoje izvedbe zavrijedili nominacije za vodeće nagrade u filmskoj industriji, ali Eternal Sunshine of The Spotless Mind označava i vododjelnicu Carreyjeve karijere.

Devedesete su bez sumnje bile njegovo zlatno doba, preklapajući se sa zenitom ere filmske industrije u kojoj je jedna „obična“ komedija mogla obilježiti vikend u kino-dvoranama i predvoditi najunosnije naslove godine. Međutim, od 2001. kao početka novog vijeka, Carrey je počeo glumiti u sve manje filmova. Od 1994. i Ace Ventura do How The Grinch Stole Christmas 2000, Jim Carrey je glumio u 11 filmova, dok je sljedećih jedanaest uloga tumačio u periodu od dvanaest godina, od 2001. do 2013. Carrey se potom povukao i iz javnog života na nekoliko godina, vrativši se u žižu tek sa ulogom glavnog negativca u Sonic The Hedgehog rane 2020.