Piše: Sead Vegara

U svijetu filma postoji mnogo anegdota o glumcima i njihovim malim mušicama, sujeti, neprilagođenostima, odnosu prema rediteljima, te jednih prema drugima. Naravno, trač rubrike su pune „sočnih“ pikanterija iz života filmskih celebretyja, a to je još od postanka Hollywooda i dan-danas ono što kao sjenka prati tvornicu snova. Opet, oni pomni pratitelji, proučaovaoci filma i filmske umjetnosti se nađu zatečeni nekom od malih čudnovatih anegdota vezanih za slavne glumce. Legenda kaže da je veliki Vincent Price jednom prilikom rekao Dennisu Hopperu, još jednoj glumačkoj veličini, da će biti odličan negativac. Hopper mu je na to odlučno odgovorio da želi glumiti uloge glavnih junaka, a Price ga je razuvjerio objasnivši mu da je film toliko dobar koliko i glavni negativac, te da o junacima u biti niko ni ne priča. Rastumačivši Priceov savjet, Hopper je u svoje glumačke kreacije negativaca unio tako prefinjenu zlobu da su ga te uloge upisale u Panteon najboljih filmskih zloća. Sjetite se samo Franka Bootha iz Lynchovog filma „Blue Velvet“.

Velike oči; režija: Tim Burton; uloge: Amy Adams, Christoph Waltz, Danny Huston, Terence Stamp; 2014.

IMDb rejting: 7.0/10

Rotten Tomatoes rejting: 69%

Uz sve to rečeno, glavni negativac bi možda bila prejaka karakterizacija, antagonista je prava riječ za ulogukoju u najnovijem filmu Tima Burtona Big Eyes igra je nevjerovatni Christoph Waltz. Njegov portret Waltera Keanea, samoljubivog slatkorječivog šarmera, koji je čitavu deceniju prisvajao trud za slikarsko umijeće svoje supruge Margaret (Amy Adams), je gotovo doveden do „ljigavog savršenstva“. Jer jednostavno, promatrajući Keana kako dugi niz godina izrabljuje suprugu pripisujući si zasluge za slike djece sa velikim očima, uz njegov nepogrešiv „nos za biznis“, ne možete a da Waltzov performans ne okarakterišete kao maestralan. Zanimljivo je i to da je riječ o isitnitoj priči, ili barem filmu koji se temelji na istinitim događajima i stvarnim likovima. Margaret Keane je imala (i dan-danas ima) prepoznatljiv likovni izražaj, a to su upravo bizarno tužne slike djece sa velikim očima.

A detalj krupnih očiju je Burtonova fascinacija od kako je stupio na holivudsko „igralište“. Od njegovog prvog stop-motion animiranog uratka Vincent (posvećenog upravo Vincentu Priceu) pa sve do CGI animiranog Frankenweenie Burton je „provlačio“ Margaretine „velike oči“. Kao zaljubljenik u njeno djelo odlučio je odati joj počast na njemu svojstven način. Snimio je film koji iako potpada pod tzv. biografske priče, baš poput još jednog njegovog filma Ed Wood (o istoimenom „najgorem“ holivudskom reditelju), ne slijedi recept takve vrste filmova koji imaju ukalupljen obrazac: djetinjstvo-napori u mladosti-životna dostignuća-starost-(eventualana) smrt. Slikajući svjetlošću kroz objektiv kamere pripovijeda Burton priču o ženi koja nije imala dovoljno hrabrosti da se izbori sa svojim slabostima. Nedostatkom samopuzdanja, svojevrsnom nevjericom u svoj rad, laganjem svima, počevši od njene kćerke koja je i bila inspiracija za slike, mužem koji je zaveo i sve te slabosti iskoristio u svoju korist.

Svakako da Burton dosta toga duguje i scenarističkom dvojcu, Scott Alexander i Larry Karaszewski (Man on the Moon, People vs. Larry Flynt), koji je napisao lijep scenarij u kojem se situacije, replike i dijalozi, smjenjuju sa usklađenim tempom. Dodati tome još i „ispeglan“ rad direktora fotografije Brune Delbonnela kojim je savršeno uprizoreno doba pedesetih i šezdestih godina prošlog stoljeća kada se odvija radnja filma i prikladnu muzičku podlogu stalnog rediteljevog saradnika Dannya Elfmana, prosto da nema zamjerki na film.

Bilo kako bilo, poštovaoci Burtonovog djela, ali i ljubitelji kvalitetne i dobre celuloidne priče, bi trebali sigurno uživati u filmu Big Eyes za razliku od njegovog prošlog igranog ostvarenja Dark Shadows koje je bilo previše čudno, pomalo dosadno i za njegove najveće fanove.

Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje