Piše: Sead Vegara
Mlađi naraštaji zasigurno nisu upoznati sa konceptom audio kasete koja je u vremena davna služila onome čemu je donedavno služio CD (nekome još uvijek služi!), a to je snimanje miksova, da ne kažemo konceptualnih, tematskih albuma muzičkih numera raznih izvođača. Princip snimanja se razlikovao od osobe do osobe koja je snimala miks, i naravno onome kome je ta kaseta (CD) bila namijenjena i u koju svrhu. Danas omladina pravi playliste za iPod ili razne varijacije mp3 playera, ali kako je postojalo mnogo pravila (i postoji!) miks se započinjao sa pjesmom koja služi za privlačenje pažnje. Često je to i ponajbolja numera, no poslije tog uzvišenog trenutka treba malo „povući kočnice“, smiriti stvari. Sličan princip se koristi i kod snimanja filmskih omnibusa. Mada se nekad pravi kinematografski dragulji mogu naći u samoj sredini omnibusa ili čak na kraju. Jedan takav omnibus je Cathedrals of Culture koji predstavlja šest impozantnih svjetskih arhitektonskih građevina snimanih u 3D-u. Da je kojim slučajem potpisnik ovih redova mogao izdržati do kraja filma, umjesto što je iz samo njemu znanih razloga, naočigled pune sale kina Meeting Point, napustio projekciju, najvjerovatnije bi posvjedočio majstorstvu autora svih šest filmova, umjesto da kaže, opravdavajući ovaj uvod, da je film njemačkog sineaste Wima Wendersa definitivno taj savršeni prvi, onaj koji privuče pažnju.
Katedrale kulture: Koncertna dvorana Berlinske filharmonije (segment); režija: Wim Wenders; 2014.
IMDb rejting: 7.5/10
Snimio je Wenders dokumentarac o koncertnoj dvorani Berlinske filharmonije na način kojim jednostavno i jedinstveno priča priču o arhitektonskoj građevini čuvenog Hansa Scharouna. Svo njegovo umijeće u oblikovanju prostora Wenders je iskazao prelijepom posvetom izražavajući ga opet umjetničkim filmskim jezikom. Kao što je Scharoun projektovao i uveo pojam tzv. organske arhitekture u svom neprevaziđenom djelu i od 1963. principu po kojem će se ravnati (i oponašati) svi ostali, Wenders je koristeći se najmodernijim filmskim izražajem, 3D tehnikom snimanja, upriličio i pojasnio svaki detalj da vam se učini kao da ste sami prošetali Berlinskom filharmonijom. Nevjerovatna su sva dostignuća Scharouna kojim je učinio koncertnu dvoranu tim što jeste, a to je za tadašnje doba (i današnje, sigurno) bilo radikalno i revolucionarno. Dirgent i orkestar su u središtu dvorane, sa svih strana su sjedišta za slušaoce/gledaoce na raznim etažama, sa stropa vise uređene svjetiljke... Mislim da bi nastavak opisa onoga što je Scharoun projektovao i što je sagrađeno, a Wenders prelijepo zabilježio na filmsku traku bilo jednako opisivanju ukusa sladoleda od čokolade onome ko ga nikad nije ni probao. Stoga, samo ću još dodati da se (opet to) savršenstvo Wendersovog filmskog izražaja očituje i u njegovom scenariju za film koji stavlja koncertnu dvoranu u ulogu pripovjedača. Lijepo je to sklopljena minijatura sa ličnostima iz života Berlinske filharmonije, ponekim građaninom, samim projektantom, i sve suptilno prožeto historijom grada Berlina.
To bi u „školjci“ segmenta Wima Wendersa predstavljalo dokumentarac Cathedrals of Culture. A ukupno šest autora je predstavilo šest veličanstvenih građevina, i sve to je stalo u 165 minuta trajanja filma. Uz Wendersov film, ostale Katedrale kulture su Nacionalna biblioteka u St. Petersburgu (u režiji pokojnog Michaela Glawoggera), zatvor Halden u Danskoj (Michael Madsen; da ne bude zabune, riječ je o danskom dokumentaristi, a ne o istoimenom poznatom američkom glumcu), Institut Salk u Kaliforniji (Robert Redford), Opera u Oslu (Margreth Olin) i Centar Pompidou u Parizu (Karim Ainouz). Fenomenalan projekat i impresivna realizacija.
Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje
