Piše: Sead Vegara

Stariji brat dramskog pisca, scenariste i reditelja Martina McDonaghe (In Bruges, Seven Psychopaths, te nadolazeći Three Billboards Outside Ebbing Missouri), također reditelj i scenarista John Michael McDonagh je u svoje drugo rediteljsko ostvarenje Calvary – prvo The Guard iz 2011. je bilo izuzetno originalno i osvježavajuće – unio nevjerovatnu količinu ozbiljnosti i zrelosti da je stvorio u cjelosti iskreno djelo o istrajnosti vjere. Njegova scenaristička postavka sa savršeno osmišljenim replikama i dijalozima, koji nisu prosto tu da bi bili sami sebi funkcija, već su izuzetno literarni i moglo bi se reći pomalo pjesnički, je takva da vas jednostavno ostavlja zatečene dok posmatrate radnju na ekranu pred sobom. Ali ne do te mjere da ne možete to prihvatiti kao normalan način ljudske konverzacije, već upravo onakav kakav biste mogli zamisliti, i kakav jeste, u malom priobalnom mjestu u Irskoj gdje lokalnu crkvu vodi sveštenik koji poznaje sve u tom gradiću.

Golgota; režija: John Michael McDonagh; uloge: Brendan Gleeson, Kelly Reilly, Chris O'Dowd; 2014.

IMDb rejting: 7.7/10

Rotten Tomatoes rejting: 92%

I dok smo u iščekivanju trećeg McDonaghinog filma War On Everyone, koji po svoj prilici nećemo imati priliku pogledati u kinima već u toplini doma svog (kada se pojavi kakav kvalitetan torrent; potpisnik ovih redova se ograđuje od bilo kakvog neregularnog, kriminalnog djelovanja kakvo je ono skidanje torrenata, tj. navodi samo kao /nelegalnu/ popularnu opciju), sami početak Golgote navodi nas na zaključak da se radi o ozbiljnom filmskom ostvarenju. Svešteniku Jamesu (Brendan Gleeson) u ispovjedaonici čovjek priznaje da je kao dječak od sedam godina pretrpio zlostavljanje istog takvog sveštenika, i to punih pet godina, te je odlučio osvetiti se tako što će ubiti upravo nevinog sveštenika. Njega. Jer zašto ubiti lošeg sveštenika (koji je već i onako davno umro)? Time će po nekoj njegovoj logici taj čin imati većeg odjeka u zajednici. Takav početak ne može da ne zaintrigira, a majstorija od ostatka filma što scenaristčka, što rediteljska je čista perfekcija.

Sveštenik James zna ko je čovjek koji mu je zaprijetio, ali u tih sedam dana do sljedeće nedjelje će nastaviti sa svojim redovnim dužnostima u pomaganju svojim sugrađanima pokušavajući riješiti njihove neke sitne, a neke krupne probleme, sve se boreći sa svojim demonima. Cijeli taj ritual McDonagh je upriličio sa perfektnom dozom crnog humora. Gleeson koji sa McDonaghom ponovo sarađuje je svoj performans sveštenika koji ima sastanak sa smrti kroz sedam dana učinio takvim monumentalnim djelom u nelagodnoj mješavini komedije i tragedije kakva se u filmskom svijetu rijetko viđa.

Od mještana koje sveštenik James posjećuje tu su mesar (Chris O'Dowd) za kojeg smatra da tuče svoju promiskuitetnu ženu (Orla O'Rourke), njen tamnoputi ljubavnik (Isaach De Bankole), policijski inspektor homoseksulac (Gary Lydon), doktor ateista (Aidan Gillen iz HBO-ove serije Game of Thrones), seksualno isfrustrirani mladić (Killian Scott), ostarjeli američki pisac (M. Emmet Walsh), serijski ubica kanibal u zatvoru (Domhnall Gleeson) i lokalni nesretni bogataš (Dylan Moran). McDonagh ove likove uvodi jedan za drugim u scenama koje su vješto ispisane i uvjerljivo odglumljene. A u cijelu tu zbrku upada sveštenikova suicidalna 30-godišnja kćerka (Kelly Reilly), iz vremena kada nije nosio mantiju, koja će na izvjestana način pokušati da pronađe mir sa svojim ocem i sa samom sobom.

U načinu postavke priče, ako ne u strukturi, u Golgoti bi se mogla pronaći i izvjesna sličnost sa klasičnim westernom Freda Zinnemanna High Noon. Lik Garya Coopera u filmu High Noon ima 90 minuta do povratka u grad bandita kojeg je davno zatvorio i suočavanja sa njim i njegovim drugovima, dok u filmu Calvary Gleesonov sveštenik James ima sedam dana da u red dovede svoje poslove i osmi dan na plaži dočeka svog krvnika. I jedan i drugi lik imaju priliku otići; Cooper je upravo vjenčan i nevjesta (Grace Kelly) želi da napuste to mjesto, tj. da pobjegnu, da se ne suoči sa banditima, a Gleeson sve više i više podleže pritisku da napusti gradić. Calvary pored sve svoje scenarističke bravuroznosti i rediteljske istančanosti posjeduje i nevjerovatno prelijep rad direktora fotografije Larrya Smitha čije su kompozicije kadrova neviđene ljepote irskih predjela savršen kontrapunkt unutrašnjoj borbi sveštenika Jamesa. A sve to potcrtava odlično komponovana muzička pratnja Patricka Cassidyja. McDonaghin Calvary predstavlja obavezno filmsko štivo za svakoga ko sebe smatra istinskim filmofilom.